Zašto bi sljedbenici fašistoidnih filozofija aplaudirali danu pobjede nad fašizmom!?

Jablaničanima se, a i mnogima iz drugih dijelova BiH, pa i izvan nje, pridružiše, i vijence na spomen-obilježje „Bitke za ranjenike“ položiše lideri SDP i DF, predsjednik SABNOR-a i DF-ov potpredsjednik Federacije.  Što je s liderima najvećih političkih partija – prvacima SDA, HDZ, SNSD, SDS? Ta vrsta pitanja gotovo da je smiješna. Jer, što bi moglo biti? I što bi na obilježavanju simbola pobjede nad fašizmom imali raditi oni koji ga se iz petnih žila trude što dosljednije oponašati? Činili su, naime, to tijekom rata dosljednije i od samih nacista.

U Jablanici, čitam, obilježiše 74. godišnjicu Bitke na Neretvi. Koju europski – nije lapsus – europski, dakle, antifašisti tretiraju jednim od simbola pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Jablaničanima se, a i mnogima iz drugih dijelova BiH, pa i izvan nje, pridružiše, i vijence na spomen-obilježje „Bitke za ranjenike“ položiše lideri SDP i DF, predsjednik SABNOR-a i DF-ov potpredsjednik Federacije.

A ostali? Što je s članovima državnoga i entitetskih vrhova? Što je s liderima najvećih političkih partija – prvacima SDA, HDZ, SNSD, SDS? Ta vrsta pitanja gotovo da je smiješna. Jer, što bi moglo biti? I što bi na obilježavanju simbola pobjede nad fašizmom imali raditi oni koji ga se iz petnih žila trude što dosljednije oponašati? Činili su, naime, to tijekom rata dosljednije i od samih nacista. U prilog tome svjedoči genocid u Srebrenici i svim drugim Srebrenicama ove zemlje, ali i bosanskohercegovački Auschwitzi – Trnopolje, Omarska, Keraterm, Heliodrom da ne nabrajam, a ima ih na desetine uzduž i poprijeko. U prilog tome, nažalost, zahvaljujući licemjerju svjetskih centara moći – koji im u Daytonu nisu skresali istinu u brk, da su nacisti i da ne mogu biti zalog drugačije budućnosti, nego su ih priznali partnerima obnove i izgradnje zemlje koju su godinama svojski razarali – svjedoče i sve poslijeratne godine, posljednjih desetak posebice.

Veličanje zločina

Ovih dana, recimo, pročitah kako u Bugojnu koordinatorom za sport i upravljanje gradskom sportskom dvoranom imenovaše upravitelja ratnog logora „Stadion“, čovjeka koji je pred Sudom BiH osuđen za ratne zločine nad tamošnjim Hrvatima – i koji je zbog svojih ratnih čina osjetio miris i zatvorskih zidina. Poruka je i više nego jasna – možete govoriti što vam volja, i Hrvati Bugojna i čitav svijet, Nisvet Gasal je naš „heroj“ i mi ga se ne odričemo.

Ni pol muke, međutim, da se priča i završava na Gasalu. Njoj sličnih, nažalost, puna je BiH. I sve one – kako one vezane za potporu osvjedočenim fašistima, tako i one druge, koje govore u fašistoidnim strategijama – svjedoče o žilavosti fašistoidne ideologije, i na jednoj i na drugoj i na trećoj strani.

Prisjetimo se, uostalom, dočeka presuđenim ratnim zločincima na sve tri strane – onima koji su zbog ratnih im nedjela značajan dio vlastitog života morali provesti po europskim kazamatima. A ovdje su, nakon svega, dočekivani kao borci za nacionalnu slobodu – i nacionalni heroji dakako. I, ispade tako, nacionalna je izdaja okretati im leđa. Sasvim suprotno, treba im naći mjesto u udžbenicima povijesti kako bi se njihovim idejama, a i herojstvom, zadajali budući naraštaji.

Prisjetimo se, potom, prošlogodišnjega otvaranja studentskoga doma na Palama. Koje bi, budući se radi o simbolu i mladosti i budućnosti, svugdje u svijetu bilo razlog porukama i nade i ohrabrenja. A paljanski? E, on je sve, samo ne to. Jer, vjerovali ili ne, nazvan je po ratnom zločincu, kojega haški tribunal osudi za genocid. No, to „osvjedočenog banjalučkog socijaldemokratu“ ne spriječi da mu osobno otvori vrata studentima – koji bi se, jer to je krajnja poruka, i sami trebali napajati idejama i „humanizmom“ jednog od „najvećih srpskih sinova“. Dakle, možete, od Čikaga do Vladivostoka, i Aljaske do Novog Zelanda, činiti što vam volja, ali, on je naš, naš „heroj“ – i mi ga volimo.

Identična je poruka odaslana i dodjelom priznanja povodom 25 godina postojanja Narodne skupštine RS-a u listopadu prošle godine. Jer, među „laureatima“ su ponovo osvjedočeni fašisti, a po predsjedniku RS „nacionalni heroji“ iz prethodnog rata – Karadžić, Plavšić, Krajišnik. Zna li se, međutim, tko je priznanja „članovima udruženog zločinačkog pokreta“ – tako ih je, naime, u svojim presudama tretirao Hag – dodjeljivao, ništa drugo se i nije moglo očekivati. Jer, u pitanju je i obrana i slavljenje vlastitih idola.

Da se osvjedočene fašiste tretira „nacionalnim herojima“ potvrđuju i prošlogodišnji mitinzi u Banja Luci. Na jednoj strani Dodik i njegovi, na drugoj Ivanić, Bosić i njihovi. A razlika među njima je u samo jednom detalju – jednima se obraća kćerka idejnog začetnika, drugima sin izvršitelja srebreničkog genocida. Sve ostalo je isto – aplaudira se i jednom i drugom jer oni su sinovi „nacionalnih heroja“ i, na izvjestan način, jamstvo da će zauvijek ostati dio nacionalnog pamćenja.

Zar na fašizam ne smrdi i danas već tradicionalno višegradsko orgijanje Ravnogorskog pokreta – koje četničkom vođi iz Drugog svjetskog rata svake godine priređuju njegovi bradati sljedbenici? I zar nije, i više nego jasna poruka u činjenici da ono nije signal na uzbunu vlastima – i lokalnim i entitetskim? Jer, pita li se njih, Draža je „srpski heroj“ – i na njegovim idejama treba odgajati srpsku nejač.

Ali, zar ima razlike između višegradskog četničkog orgijanja i odluke SDA vlasti u sarajevskoj općini Novi grad iz lipnja prošle godine da osnovnoj školi u Dobroševićima dade ime fašističkoga propagatora, sljedbenika i zaljubljenika u Adolfa Hitlera? No, za ljude koji to učiniše on je, kako pojasniše, „pisac, znanstvenik, jedan od najistaknutijih bošnjačkih intelektualaca u periodu između dva svjetska rata“ – skraćeno, nacionalna vrijednost kojom treba zadajati naraštaje.

Međutim, što drugo i očekivati od ljudi koji čak i obljetnice oslobođenja od fašizma, kao što prije samo mjesec dana učini novi gradonačelnik glavnog grada, koriste za tvrdnje kako je 1945. godine poražen antifašizam? Evo da to čovjek reče jednom – moglo bi se pomisliti kako mu se omaklo – ali on to, i to javno, ponovi nekoliko puta.

Ili, što drugo očekivati od ljudi koji i svoju predizbornu kampanju, a htjeli bi biti na čelu velikih gradova, temelje na porukama kako su unuci majora legendarnih SS Hitlerovih postrojbi? A takve je poruke, i to na posljednjim lokalnim izborima, s ponosom ponavljao čovjek iza kojeg je stajala cijela bošnjačko-hrvatska družina – SDA-SBB-HDZ. Preračunali su se samo u jednom – da im se zajednički kandidat natjecao za gradonačelničku fotelju Tuzle. A tamošnjem svijetu se od takvih, koje sreće da je isto i u drugim dijelovima ove zemlje, diže kosa na glavi.

Fašizam u praksi

Nije, na koncu, drugačije ni među borcima za „hrvatsku slobodu“. Tamo, naime, gdje im je centrala, i danas svijetu prkose njihovi uzori – ustaške glavešine Budak, Francetić, Lorković. I zašto se, onda, čuditi zapuštanju i devastiranju spomenika antifašizma iz Drugog svjetskog rata – ili fašističkim grafitima na njima? Ako tko ne vjeruje, neka svrati na Partizansko groblje u Mostaru – jer, tamo su najuvjerljiviji dokazi ovome što zborim.

Ili, zašto se, ako je tako,  čuditi i jednom od strateških im „nacionalnih izuma“ – fenomenu „dvije škole pod jednim krovom“? Koji za normalan svijet – u prilog čemu svjedoči svako malo istupanje OESS-a, američkih i inih veleposlanika – znači segregaciju djece po nacionalnom ključu. Za sljedbenike ideje, međutim, u pitanju je koncept kojim se brani pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku – prema planu i programu kojeg će im oni sami skrojiti – a time i pravo na nacionalnu samobitnost. I na nacionalni opstanak dakako. Zaludu i sve presude kako im taj „izum“ predstavlja kršenje Zakona o zabrani diskriminacije. Zaludu i protivljenja djece koja se, kao ona jajačka, ne žele dijeliti od svojih vršnjaka drugih nacionalnosti. Jer, kažu, otkuda im pravo odlučivati o tome kako sami žele živjeti? A to znači, prihvatite nametnutu vam sudbinu razvrstavanja u nacionalne rezervate. Uostalom, nećete li milom, hoćete silom – jer, to je izraz volje sljedbenika Budaka i inih.

Zašto se, na koncu, čuditi ako od takvih dolaze i prijedlozi izbornih zakona, po kojima se, i opet zbog iste temeljne ideje, žrtvuje i dobar dio vlastitih sunarodnika? Jer, po jednom od njih, nedavno proslijeđenom čak i u parlamentarnu proceduru, uz one iz Republike Srpske, koji su odavna već otpisani, žrtvuje se dobar dio sunarodnika i iz Federacije. I zato nisam mogao a da prije tjedan dana ne napišem kako me rješenje „boraca za hrvatsku slobodu“ neodoljivo asocira na praksu Pavelićeve endehazije – na žrtvovanje Istre, Zadra i otoka Musoliniju – uz obrazloženje kako to čine zbog hrvatske slobode. Jer, između poglavnikove „žrtve“ i „kukavičjeg jajeta“ koje se podmeće prijedlogom izmjena Izbornog zakona – tko ne vjeruje neka ga iole pažljivo iščita – suštinskih razlika gotovo da i nema.

Mnogi bi se, priznajem, nakon ovih primjera – a oni nisu i jedina svjedočenja fašizma kao napasti na koju smo svakodnevno osuđeni – mogli zapitati ima li ovaj narod, bosanski i hercegovački, šansi da se iz ralja fašizma uopće izvuče? Grijeh bi bio reći da nema. Iako, neće to ići ni brzo ni jednostavno. I morati će, kako bi se to dogodilo, i sam ponešto učiniti. Definitivno, recimo, jednom za svagda okrenuti leđa svim retrogradnim oblicima manifestacije etnokolektivističke svijesti. Jer, bez toga gotovo da je isključena mogućnost i pravljenja otklona u odnosu na njezine nusproizvode, etnonacionalističke političke filozofije prije svega, a potom i u odnosu na sve resentimane koje one proizvode – u odnosu na strahove od drugih i drugačijih, u odnosu na frustracije, i individualne i kolektivne, pa i elemente mržnje i netrpeljivosti koji su prirodan proizvod etnonacionalističkih političkih ideologija.

Piše: Akademik, prof. dr. Slavo Kukić/Dnevni list

3 thoughts on “Zašto bi sljedbenici fašistoidnih filozofija aplaudirali danu pobjede nad fašizmom!?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

error: Content is protected !!