Za zdravlje se nekad treba i dobro isprljati!

U našem dezinficiranom svijetu djeca su bolesnija, a ne zdravija. Mi smo stvoreni za život u prirodi. Dr. sc. Rob Dunn, biolog i otac, kaže da je pravo vrijeme da se klinci i mi ponovno pošteno zablatimo, piše portal ‘roditelji.hr’.

Kao najdraže trenutke u djetinjstvu pamtim one kad sam bio u prirodi i nešto lovio. Tada sam lovio žabe. I ribe. Lovio sam zmije, stotine njih. Prevrtao sam balvane i verao se na drveće. Istraživao sam. Postojala su ograničenja u mojim skitnjama, morao sam, naime, u neko doba biti kod kuće, dalje od neke udaljenosti nisam smio ići, ali sad ih se ne sjećam. Ali sjećam se onog što sam ulovio. Ako postoje neke moje fotografije iz djetinjstva kad nisam imao vlažna i blatna stopala te neku životinju u rukama, vjerojatno su me prije toga upristojili.

Žaba krastača

Nedavno su me na sve to podsjetili jer je vrtićka grupa mog sina išla na izlet do obližnje bare. Ja sam biolog na Sveučilištu Sjeverne Karoline pa su me tete iz vrtića pitale želim li ići s njima. Pripremio sam se i nakrcao automobil mrežama, gumenim čizmama, dalekozorima, knjigama sa životinjama i štapovima za lovljenje zmija.

Kad smo stigli na parkiralište, shvatio sam da sam jedini došao opremljen. Zato sam, kako ne bih sramotio svog malog, iz prtljažnika izvukao samo jednu mrežu, jednu knjigu sa slikama i opisima životinja te jedan dalekozor. Uz puno oklijevanja, ostavio sam čak i štap za zmije.

Svaki od mališana dobio je svoje mjesto na rubu bare. Jednom po jednom davali su mrežu, kazali im neka zagrabe malo mulja i pregledaju ga te proslijede potom mrežu sljedećem malcu u nizu. Bila je to dobra strategija da svu djecu motiviraju neka umoče noge u prirodu. I začudo, svi su se oduprli porivu da uđu u mulj, osim mene.

Zamijetio sam veliku krastaču samo malo ispred mjesta gdje su klinci tiho skupljali mulj u mrežu. Nisam mogao odoljeti. Udaljio sam se od sina i pažljivo ušao u močvaru te zgrabio žabu. Od prve sam uspio. Cijelo mi je tijelo bridjelo od radosti lova. Držao sam žabu u rukama i vratio se na obalu gdje su se skupili svi kikići. Stavio sam žabetinu sinu u ruke i on ju je pokazivao kolegama. Roditelji su to promatrali, neki su bili napeti. Žaba se bučno oglasila. Moj mali ju je držao još koji trenutak te ju je zadovoljno potom pustio u vodu.

Sad, s jedne strane, taj je trenutak bio prekrasan. Vrijedi imati žabu u rukama, mislim, baš je super. No s druge strane, bio je to podsjetnik kako današnji klinci imaju kudikamo drukčiji odnos prema prirodi nego što sam ga ja imao. Svako toliko i oni mogu u ruke uzeti veliku divlju žabu, no takva su iskustva puno rjeđa.

Urbani krajevi

To je velika promjena u odnosu na ne samo moje djetinjstvo nego i na iskustva djece koja su stasala prethodnih nekoliko tisuća godina. Možda nemamo sve informacije o životima predaka u društvima lovaca i skupljača hrane prije 10.000 godina, ali možemo biti sigurni kako su njihovi malci tumarali blatom i istraživali svijet.

Ljudi se sele u urbane krajeve u kojima je teže biti dio divljine. Ono čega sam svjestan, kao otac i kao netko tko je prošlih deset godina proveo proučavajući okoliš, jest da to odvajanje od prirode dramatično povisuje rizik da će se djeca razboljeti. Čini se da je žaba u ruci neki oblik liječenja klicama.

A postoje i dokazi da možemo povisiti vjerojatnost da će nam djeca biti slobodna od alergija tako da ih izlažemo različitim mikroorganizmima. To izlaganje uči njihov imunosni sustav koje su klice dobre, koje su loše, a koje nisu ni dobre ni loše.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *