VIDIADHAR SURAJPRASAD NAIPAUL Literatura o “bijegu od Moderne” na rubovima ex-British Empire

Iako je neosporna ocjena da je “islam po svom podrijetlu arapska religija”, Naipualova tvrdnja da je “svaki musliman koji nije Arap konvertit” je, u najmanju ruku, kršćansko-hinduistički centrična i provokativna. Samo ako se malo začeprka u povijest vidljivo je, naime, da se za sve religije može kazati da su “konvertitske”

MOSTAR – Britanski književnik Vidiadhar Surajprasad Naipaul umro je samo par dana prije svog 86. rođendana. “Bio je velik u svemu što je ostvario a umro je okružen onima koje je volio, živući život pun prekrasne kreativnosti i inicijative”, kazala je njegova supruga Nadira Naipaul u obiteljskom priopćenju. Vidiadhar Surajprasad Naipaul je rođen 17. kolovoza 1932. godine u Port of Spainu, glavnom gradu i luci u državi Trinidad i Tobago u obitelji indijskih imigranata. Studirao je englesku književnost na Oxfordskom sveučilištu prije nego se nastanio u Engleskoj 1953. Posvetio je veliki dio života putovanjima te je postao simbol čovjeka bez korijena u suvremenom društvu. Godine 1971. dobio je književnu nagradu Booker za djelo “U slobodnoj državi”.

Godine 1989. britanska kraljica Elizabeta dodijelila mu je viteški naslov. Dodijelivši mu Nobelovu nagradu 2001., Švedska akademija nazvala ga je “kozmopolitskim piscem i književnim svjetskim čovjekom”. Pisao sam o njemu i njegovom dijelu ovim povodom, ponešto i prevodio, primjerice njegov esej o konvertitima…

Kritičar imperijalizma

Godine 2001. samo što nije među njemačkim nakladnicima izbio pravi rat u borbi oko “nakladničkih prava” za romane i putopise novopečenog nobelovca Vidiadhar Surajprasad Naipaula. Krivac tomu je bila nakladnička kuća “Ullstein”, koja je samo petnaest dana uoči tadašnje odluke u Stockholmu otkupila “autorska prava” za 15 Naipaulovih knjiga od njegovih dotadašnjih nakladnika (“Kiepenheuer&Witsch” i “Hofmann und Campe”), koji su – kada su čuli vijest iz Stockholma – bili više no šokirani. Netko je nekomu, očigledno, bio nešto došapnuo. I to je bio tek početak priče o “pomami” i malom ratu njemačkih nakladnika oko “kontroverznog nobelovca” Vidiadhar Surajprasad Naipaula. “List Verlag”, koji kao i “Ullstein” pripada nakladničkoj grupi “Econ Ullstein List” poželio je publicirati kompletna Naipaulova djela u “džepnom izdanju”, pa se prvih šest knjiga pojavilo točno uoči ceremonije dodjeljivanja Nobelove nagrade u Stockholmu, početkom prosinca 2001. Danas se, naravno, nitko toga svega više ne sjeća.

Zaboravilo se i na pomamu i kontroverzije i na samog Naipaula, za kojega se interesiraju i dalje samo istinski zaljubljenici u njegova književna i putopisna djela, kao i po raznim osnovama zainteresirani za Afriku. A takvima bi se doista isplatilo čitati Naipaulove romane o Africi, jer se iz njih više može saznati o “crnom kontinentu”, nego iz mnoštva specijalnih publikacija posvećenih Africi, ili zastarjelih udžbenika o međunarodnim odnosima, koji površno i tek tu i tamo dotiču afričku sudbinu. Meni su, primjerice, nedavno slučajno dospjeli ponovno u ruke Naipaulov sjajni roman o zlehudom afričkom usudu “Na okuci velike rijeke” i Naipaulovo “Islamsko putovanje”. Kad bih imao moć, kao što nemam, uvrstio bih oba spomenuta i druga Naipualova djela kao obligatorno štivo na svim studijima međunarodnih odnosa i interkulturalnog razumijevanja… Tko od više od 30 romana i reportaže književnika V. S. Naipaula poznaje samo “Islamsko putovanje” – prokomentirao je 2001. ugledni tjednik za kulturu i društvena pitanja “Die Zeit” – taj može razumjeti dodjeljivanje Nobelove nagrade ovom Britancu, rođenom 1932. na karipskom otoku Trinidad, i kao “proamerički komentar dana”. Ugledni hamburški tjednik konstatirao je, međutim, da se Naipaulova literatura ne smije poistovjećivati samo s knjigom “Islamsko putovanje”, koja je “polemika sa religioznim fundamentalizmom”, čemu moram dodati kao čovjek iz BiH: a ne omalovažavanje islama kao takvog, pri čemu ova ocjena vrijedi još i više za Naipaulovo “drugo islamsko putovanje”, tj. knjigu “S onu strane vjere”. I, doista, je tako, Naipaul je izuzetno oštar kritičar i imperijalizma, jada i bijede u zemljama u razvoju, pa je stekao “neprijatelja na svim stranama”.

Bijeg od Moderne

Tko pročita samo nekolicinu redova iz njegova drugog “islamskog putovanja” pomislit će kako  se Naipaul igra veoma opasnom vatrom. Istina i drugi mogu pronaći puno toga što im se neće dopasti u Naipaulovim knjigama. Primjerice, u  knjizi “Sclaverout”, u kojoj se Naipaul bavi “robovskom putanjom”, ili u njegovoj ranijoj vrlo kritičnoj knjizi o Indiji “Zemlja tame”, u kojoj se, bavi životopisom Mahatme Ghandija, koji je – u Naipaulovom opisu – bio duboko pod utjecajem kršćanske etike i “najmanje Indus od svih indijskih vođa”.

Piše: Prof. dr. Mile Lasić

Naipaulova literatura se, zapravo, vrti oko kompleksiteta “bijega od Moderne” (“Die Zeit”) kada je riječ o zemljama “trećeg svijeta” i raščlanjivanja kolopleta odnosa britanskih kolonizatora i naroda koje su oni, navodno, civilizirali, pa se ni britanskim čistuncima ne dopadaju njegova oštroumna i sarkastična opažanja, iako im vjerojatno laska Naipaulova opčinjenost “britanskom kulturom”.

Za Naipaula se inače uobičajeno tvrdi da je „više viktorijanac nego što to sebi mogu dozvoliti rođeni Britanci“. Naipaulova literatura se, naime, prostorno i vremenski  kreće putanjom britanskih kolonizatora, a neke veoma vrijedne knjige (“A Way in the World”, “In a Free State”, “Bend River”) su posvećene  i Mosambiqueu i Istočnoj Africi, gdje je Naipaul proveo dio života. Za Naipaula je Afrika ne samo “mjesto iz snova” nego i “opasno mjesto”, koje se “protivi razumijevanju, koje pokopava razum i tehnološke produkte”, kažu književni povjesničari. A John Marie Coetze, južnoafrički romansijer, u međuvremenu i sam postao “Nobelovac”, misli da se Naipaulova literatura o Africi kreće u koordinatama knjige njegova uzora Josepha Conrada “Srce tame”. U  knjizi “Polovica života” Vidiadhar Surajprasad Naipaul se bavi ne samo “britanskom putanjom”, nego  i “osobnom putanjom” sa periferije do centra nekadašnjeg britanskog imperija. U ovoj se knjizi agnostik Naipaul obračunava i s drugim vrstama vjerskog i političkog fundamentalizma, a ne samo islamskog…

Generalno promatrano, u zemljama Commonwealtha pretežito su se oduševljavali dodjelom Nobelove nagrade Naipaulu, posebice u Indiji, gdje su bili ponosni da je “Naipaul prvi Indus od vremena Rabindranatha Tagore koji je primio Nobelovu nagradu za literaturu”. No, ni u Indiji nije moglo proći bez kritičkih glasova. Naipaul je potomak stare brahmanske obitelji, ali nije pravi Indus.  “Zemlju svog oca” posjetio je prvi put tek kao odrastao čovjek i afirmirani britanski pisac, a poslije toga će mu Indija  postati opsesijom. Nitko u Indiji, doduše, ne spori da je Naipaulovo “samorazumijevanje obojeno indijskim naslijeđem”, što se i vidi iz njegovih brojnih knjiga i eseja, putopisa i čestih intervjua, iz kojih provejava da on Indiju promatra “s velike emocionalne distance”, ali i kao “svoju zemlju”. Nerijetko je veoma kritičan prema indijskim političarima, ali ih je nedavno pohvalio zbog stabilnosti zemlje u posljednje vrijeme i  nespornih uspjeha u razvoju informativne tehnologije. Međutim, u arapskom i islamskom svijetu se Nobelova nagrada “kontroverznom piscu” nazvala “ciničnom gestom”, s kojom se “obeshrabruje muslimane”! I dio indijskih  kritičkih intelektualaca je Naipaulu zamjerio odnos i prema islamu i prema hinduizmu. Posebno je kritiziran zbog njegove sklonosti ka hindu-fundamentalizmu (“Hindutva”),  što je za dio indijske elite “jednostavno nepojmljivo”. Ova vrsta intelektualnog angažmana, rijetka i u Indiji  i u Europi, podsjetila je na Naipaulovu ostrašćenu reakciju kada su 1991. radikalni Hindusi razorili čuvenu Babri-džamiju  u sjeverno-indijskom gradu Ayodha. Naipaul je tada prokomentirao vandalski čin kao “proces  koji opravdava povijest”(!) Na stranicama Interneta mogle su  se pronaći i druge primjedbe na “Naipaulov angažman”. Primjerice, Amitava Kumar podsjeća da “Naipaul ispucava njegovu kritičku municiju na islam, dok, istovremeno, slavi hindu-revivalismus”. I bez Naipaulovog kritičkog glasa, kaže se u ovoj reakciji, svijet islama pati dovoljno u ovom vremenu obračuna. “Baš danas moramo svjesno gajiti nesektaško držanje prema svijetu”, opominje Kumar.

I u Velikoj Britaniji je bilo kritičkih reakcija na Naipaulovu “opsjednutost islamom, posebno je kritizirana problematičnost njegovih teza o islamu koji razgrađuje identitet”. Ovo “razgrađivanje samog sebe” je “mnogo gore nego slične kolonijalne razgradnja identiteta”, izjavio je Naipaul  samo par dana uoči odluke u Stockholmu. Možda se objašnjenje može naslutiti iz reakcije Johna Caseya, uglednog angliste s Cambridgea, koji se poradovao što je “Švedska akademija – koja je u prošlosti toliko puno polagala na političku korektnost – ovaj put nagradila književnika koji se ne ustručava  da sam sebi pravi neprijatelje”! A tamo gdje je Naipaul rođen, na Trinidadu, su oduševljeni što imaju “još jednog Nobelovca”, pa ističu da bez  Karibika, rodnog  Naipaulovog mjesta, koje mu je podarilo “veliku temu dvostrukog egzila i gubitka” ne bi ni bilo Naipaula književnika i Nobelovca. Pa ipak, i otuda su stigli kritički glasovi. S Karibika potječe, naime, i književnik Caryl Phillips, koji se slaže s prvim “karipskim Nobelovcem” Dereck Walcottom da je Naipaul zaslužio Nobelovu nagradu za literaturu, te da je Naipaul “najbolji naš pisac jedne engleske rečenice”. No, njih obojica  u Naipaulovoj prozi vide i “nesklonost crncima”.

Reagirao je ovim povodom i u međuvremenu umrli nobelovac Guenter Grass, preciznim sudom da je “Naipaul književnik vrijedan pažnje”, ali i decidiranom izjavom  da “njegova politička ispoljavanja o Trećem svijetu nalaze u meni političkog protivnika”. Ukazujući na vrijedna djela Salmana Rushdija, Grass zapravo odbacuje Naipaulovo tumačenje suodnosa islama i drugih velikih religija. Grass  ukazuje na   Rushdijeve knjige “Djeca ponoći” i “Sram i bruka”, u kojima se pokazuje da se u suodnosu islama i hinduizma radi o “zajedničkoj krvavoj povijesti”, u kojoj se vjera instrumentalizira u borbi za vlast i slast, kao i u drugim dijelovima svijeta. Grass, koji je i sam kraće vrijeme živio u Indiji i vidio bijedu u kojoj žive i Indusi i Muslimani, poentira kako oni žive u miru sve dok ne dođe par fanatičnih političara i nahuška mladiće da, primjerice, ganjaju svinju kroz male džamije, a onda prorade noževi. Zvuči poznato, zar ne!

Nije, ipak, lako odgovoriti na pitanja: u čemu je bila tajna “pomame za Naipaulom” prije nešto više od desetljeće i pol, te zašto je potom “pao u zaborav”. Odgovori očito leže i u književnim i izvan-književnim okolnostima, možda upravo u Naipaulovoj programiranoj kontroverznosti, tj.  sračunatoj provokativnosti, koja – slučajno ili ne – uvijek korespondira s političkom situacijom u Velikoj Britaniji, ili u svijetu. Jedanput je to bio Naipaulov napad na Blaira, kojemu je zamjerao da se previše družio s pop zvijezdama, što je sramota za “britansku kulturu”, drugi put Naipaul nije bio nimalo nježan prema homoseksualcima, treći put je uvredljiv u osudi nekih kultura i naroda, etc. No, možda su upravo Naipaulovi stavovi o islamu ono što je najprovokativnije u njegovoj literaturi i što mu je, možda, i donijelo Nobelovu nagradu?  Skeptici su odmah rekli da su Naipaulu posredno pomogli rat i teror, te činjenica da dolazi iz “Trećeg svijeta”, te što se njegovo naglašeno kritičko držanje spram “svijeta islama” podudarilo s aktualnim duhovnim i političkim trendom. Naipaul se, inače, smatrao do tada najboljim suvremenim živućim putopiscem i  kao takav je već duže vrijeme bio u širim izborima Nobelova komiteta u Stokholmu.

Najpoznatija mu je bila, bez sumnje, već spomenuta knjiga “Islamsko putovanje”, nastala nakon njegovog “prvog proputovanja” Egiptom, Arapskim polutokom, Iranom, Indonezijom, Malezijom u 1979.,  koja je objavljena prvi put u Londonu 1981. godine pod naslovom “Among the Belivers. An Islamic Journey”. Na 600 stranica se sažimaju autorove impresije i  – kao i kod njegovog literarnog uzora Josepha Conrada “registrira se i kod Naipaula bez iluzije beznadežnost i patnja njegovih islamskih sunarodnjaka”, ocijenio je, primjerice, Frankfurter Allgemeine Zeitung, čuveni “FAZ”. Knjiga “S onu stranu vjere”, u kojoj je opisano njegovo “drugo putovanje u svijet islama” je još kontroverznija i promptno je izazvala rasprave i u islamskim i u zapadnim zemljama. Naipaul u ovoj knjizi – na primjeru Pakistana – tvrdi da u nekim kulturama “prijelaz ka islamu – i ponegdje na kršćanstvo – još nije završen”, te da se radi “o dodatnoj drami u pozadini”, svojevrsnom “velikom prasku”.

Konvertiti

Iako je neosporna ocjena da je “islam po svom podrijetlu arapska religija”, Naipualova tvrdnja da je “svaki musliman koji nije Arap konvertit” je, u najmanju ruku, kršćansko-hinduistički centrična i provokativna. Samo ako se malo začeprka u povijest vidljivo je, naime, da se za sve religije može kazati da su “konvertitske”. Naipaulovo obrazloženje da “za društva u kojima konvertiti žive” njihovo “konvertitstvo” predstavlja “ogromna opterećenja”, te ocijene da islam “razara identitet”, ili da “islam sadrži  neurotične i nihilističke elemente”, pa je “dovoljna jedna varnica da bi se rasplamsao plamen“ idu na ruku “islamofobiji” i aktualnoj antiislamskoj histeriji u svijetu. “Sir Vidia”, prokomentirano je svojevremeno u prilogu “Zeitliteratur”, ne vidi u masovnom fanatizmu, koji iznova izbija u Indoneziji, Maleziji, Pakistanu, posljedične pojave zapadnog imperijalizma i globalno nepravedno raspoređenog bogatstva, nego “neurozu preobraćenika”. Ali, kako objasniti zašto se muslimani uvijek “razumiju kao žrtve”, uključujući Arape, a ne samo “konvertirane” Azijate i Afrikance, kako Naipaul misli? Posve usput kazano, od 1,25 milijardi muslimana, koliko ih u svijetu ima, 330 milijuna ih živi u Africi, uglavnom u sjevernom i istočnom dijelu kontinenta. Lov na “crne duše” u Africi je završen veoma tijesnom kršćanskom “pobjedom”. Kršćana je u Africi, naime, 390 milijuna. Ali, oni i nisu “konvertiti”, ne samo za Naipaula nego za mnoge!

I posljednja opaska, neke Naipaulove teze su ljudima s prostora bivše Jugoslavije predobro poznate, jer su, zapravo, priče o Alijama i Ilijama, tj. podijeljenom identitetu i bile u uvod u krvavo posljednje desetljeće 20. stoljeća u kojoj su “radili noževi”. U Beogradu i Zagrebu  je “konvertitstvo bh. muslimana” bilo i ostalo nerijetko temeljna ideja u razumijevanju Bosne i Hercegovine, poslije čega nitko nije odgovoran za  formiranje čitavih legija “neurotičara” u vlastitom narodu, ili u svim narodima. Svim bh. narodima je teško, ali  je i posebice teško Bošnjacima, odnosno “bh. muslimanima” razumjeti vlastitu i svjetsku dramu s vjerozakonima i identitetima. “Bosnom belaj probeharao”, zapisao sam  misao književnika Ivana Lovrenovića na kraju uvoda u čitanje Naipuala, prije 10 godina. Ne vidim razloga da odustajem od nje ni mnogo godina poslije (unatoč promijenjenim okolnostima), prvenstveno iz razloga što je belaj i u BiH  i u drugim dijelovima Balkana vidljiv na svakom koraku. Balkanski i slavenski “konvertiti” na različite “vjerozakone”, u različitim povijesnim etapama kao da igraju njihove nevidljive produžetke, ili “trče počasni krug”.

PIŠE: Prof. dr. sc. Mile Lasić

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

error: Content is protected !!