Svjedočimo li još jednoj reinkarnaciji duha luburićevštine?

Je li na takvo skončavanje spreman lider HDZ-a? Teško je reći. Istina je da prema vani djeluje puno suptilnije od svoga banjalučkog dvojnika. Istina je, potom, da je prethodne tri godine Europljane pokušavao uvjeriti kako je i sam zagovornik europskih vrijednosti. Ali, istina je i da su mu, u istom tom vremenu, djela išla nekim drugim, ne i europskim tračnicama – i da je to u Europi, ako ne u potpunosti, onda barem u najvećoj mjeri i demistificirano. U prilog tome, uostalom, svjedoče i sve otvorenije kritike iz Europe na njegov račun. A dolaze li kritike iz Europe, očekivati ih se, i to u puno jasnijoj formi, može i s druge strane Atlantika. Dogodi li se to, kuku lele – i poglavniku i najnovijoj reinkarnaciji luburićevske filozofije

Hrvatski Sabor, pročitah, na prijedlog tamošnje vlade, gotovo konsenzualno članom hrvatskoga Vijeća za elektroničke medije imenova Posušjaka Vanju Gavrana, novinara Al Jazeere, ali i predsjenika Panevropske unije i člana središnje uprave Napretka. No, oku javnosti nije mogao promaći jedan detalj – da su zastupnici „dijaspore“ u hrvatskom parlamentu, dvojac hercegovačkih dođoša i uhljeba, glasovali suprotno prijedlogu njihove vlade i vlastitog, kluba zastupnika HDZ-a u Saboru. Da su, dok su četiri petine sabornika – među njima i svi esdepeovci i svi hrvatski hadezeovci – podržali izbor zapadnoga Hercegovca, dvojica hercegovačkih „traktorista“ glasovali protiv. Zašto, a nerijetko i sami zbore o Hercegovcima kao građanima drugog reda u „matičnoj“ domovini? Pa, jer im je jedini kriterij pripada li netko luburićevskoj družini ili ne – a predsjednik Paneuropske unije i čovjek iz vrha Napretka može biti svašta samo ne to.

Netko bi, dakako, mogao pomisliti kako je sve to bio eksces – i kako se dvojac „traktorista“ u vezi s načinom glasovanja nije konzultirao s mostarskom partijskom centralom. Ne vjerujem. Jer, solirati bi za njih značilo isto što i samoubojstvo budući je smradom luburićevštine ispunjena i centrala sama.

Savez Čović-Dodik

Da je tako, dokaze je moguće pronaći svaki u Boga dan. O pozivima u pomoć banjalučkog biskupa, uostalom, pisah, a i zborih, više puta do sada. Ovih dana, pak, o sramotnoj hrvatskoj šutnji prema Posavini progovori i ugledni sarajevski franjevac. I što? Ništa. Mogućnost ustajanja u zaštitu biskupa Komarice je i oficijelno otklonjena – jer, što je zov u pomoć jednog biskupa, a i 200 tisuća prognanih sunarodnika u odnosu na trenutačno partnerstvo s Dodikom i mogućnost priključenja „matici“ koje ono otvara.

Sam Bog, potom, zna kakav bi odgovor tek mogao dobiti fra Petar Jeleč zbog „drskosti“ da sramotnom, i opet zbog saveza s velikosrpskom politikom, označava šutnju luburićevske družine u vezi s Briševom i Posavinom. Na epitete „daidža“ i njemu slične su se, istina, on i najveći dio klera Bosne Srebrene, navikli i do sada. No, njega bi puno više od toga koštati mogla javna „provala“ kako na nedavnom sastanku Čovića s Dodikom u Banja Luci – a ni nakon toga u Mostaru – „ni jednom riječju nije spomenuta tužna sudbina Hrvata u RS-u i opstrukcije povratka na svim razinama“ i istodobno obećanje Dodiku „kako se nijedna odluka u institucijama BiH neće donositi bez konsenzusa predsjednika RS-a i njegovih poslušnika“.

Otkuda ovakva sumnja? Pa, najjednostavnije, jer luburićevska logika antihrvatskim prokazuje sve što nije na njezinom, dakle fonu apsolutizacije njezina interesa kao općenarodnoga. A njezin trenutačni interes je savez s velikosrpskom politikom kako bi se rastočilo i ono što je još uvijek zdravo u tkivu BiH kao društva i države. Da se radi baš o tome, ne i bilo čemu drugom, svjedoči i vrijeme tjedan-dva iza nas.

Pogledajmo, uostalom, što nam to vrijeme kao dokaz servira. U danu kada ovaj tekst bude na uvidu čitateljskoj publici lider HDZ-a preuzima kormilo kolektivnog šefa. I s njega će, ako je temeljem iskustva suditi, ponovo slati poruke nade i ohrabrenja. I o europskomu putu i o svemu ostalomu. A, Bože moj, raditi će ono što radi i prethodne skoro tri godine – rastakati zemlju koliko god je moguće. Siguran sam, primjerice, da u Bruxellesu, u koji putuje prvi dan svoga mandata kormilara kolektivnog šefa države, a ni kada se vrati kući, neće progovoriti ni jedne o Dodikovoj blokadi pristupa BiH transportnoj zajednici – kojoj je, onako usput, pristupila i zemlja u koju se njegov banjalučki partner kune. A odluči li i drugačije, neće to biti izraz njegova iskrenog uvjerenja nego pokušaja da još jednom baci prašinu u oči i Europi i narodu ove zemlje.

No, to više nikoga ne može iznenaditi – ni ovdje ni u bijelu svijetu. Jer, ista priča se ponavlja i prethodne tri godine. HDZ je, uostalom, od izbora 2014. godine dio vlasti na svim razinama. I za sve što se u ovoj zemlji događa odgovoran je koliko i partneri mu u vlasti. No, sve to „prvog“ u Hrvata ne priječi da svakodnevno govori kako vlasti nema – ali i da sam ne čini ništa kako bi je bilo. Naprotiv, čini sve da je bude još manje.

Evo, živi bili pa vidjeli – jer, na dnevni red će uskoro, zapravo na prvim jesenskim zasjedanjima, doći i to. Još konkretnije, tri komisije državnoga parlamenta – Ustavnopravna, ona za vanjske poslove te Zajednička komisija za ekonomske reforme i razvoj – nisu usvojile izvještaj o radu Vijeća ministara. Temeljem toga parlamentarna je oporba, što je i očekivano, zatražila smjenu Vijeća ministara.

No, još važnije je da je potporu smjeni najavio i lider SNSD-a. Njegovi će, dakle, glasovati za „rušenje“ vlade koju čini i njegov mostarski partner. A partner, ne samo da šuti nego i sam govori kako vlast čiji je dio ne funkcionira. Ako je, pak, tako, isključiti ne treba ni mogućnost da za vlastito razvlašćivanje glasuje i on sam – ili točnije, oni koji iz njegovih usta u parlamentu govore.

Zar, međutim, ovakva pozicija nije u najmanju ruku neuobičajena? I zar ona ne tjera na pomisao o nekim drugim planovima? Da se, recimo, u čemu nema ničeg spektakularnog, priziva neka nova parlamentarna većina? Ili da se, što je puno opasnije, priželjkuje stanje bezvlašća, i to sve do izbora 2018. godine kada će Dodik i Čović – što je lider SNSD-a nakon njihova banjalučkog sijela i priznao – sami birati koga od Bošnjaka će uzeti za partnera? I kada će Vijeće ministara, umjesto da ono postane državna vlada, dodatno razvlastiti – ili, kako objašnjava Dodik, učiniti tek servisom Predsjedništvu BiH?

 Demistifikacija

Netko će reći kako takav scenarij nije realan. Što se, pak, mene tiče, ne bih se u to kladio. Ne isključujem, doduše, da plan može i propasti. Ali, da on postoji u glavama banjalučko-mostarskih baraba poprilično sam uvjeren. U prilog tome, uostalom, govore i sve zavrzlame u vezi s Izbornim zakonom. I tu je prvi dio plana već odrađen. Ustavni sud je, naime, izvan snage stavio neke odredbe Izbornog zakona – i otvorio vrata daljem zapletu. A svaki zaplet, kako stvari stoje, tjera vodu na mlin daljem destabiliziranju zemlje – ili njezino definitivno izručivanje na milost i nemilost luburićevsko-mihailovićevske bratije. Na jedan od scenarija, koji uključuje čak i instrumentalizaciju Središnjega izbornog povjerenstva, nedavno upozori i Demokratska fronta. U pitanju je, naime, scenarij po kojemu bi Središnje izborno povjerenstvo, dakle tehničko tijelo za provedbu izbora, po nalogu Dodika i Čovića, jer i jedan i drugi u njemu imaju svoje pipke, derogiralo i Ustav i Zakon i – u slučaju da hadezeov prijedlog izmjena Izbornog zakona ne dobije zeleno svijetlo – tumačenje i Ustava i zakona preuzelo na sebe.

Problem je, međutim, kako parirati mogućim osudama svijeta. Čovićev gebelsovski odjel nedavno, recimo, obznani njemačko-hrvatska „neslaganja“ u vezi s tim kakva je BiH potrebna Europi. I provali kako gospođa Merkel – pri tome još pod pritiskom turskog predsjednika – umjesto troentitetske lobira za unitarnu i građansku državu. Iako se u vezi s tim ne oglasi i njemačka vlada, siguran sam da ovaj spin nema veze sa stvarnošću. Siguran sam, naprotiv, da gospođa Merkel razumije specifičnosti ove zemlje. Ali, problem bi mogao biti u tome što uvažena gospođa ne može podržati rješenja koja na račun priče o kolektivnim pravima potpuno ignoriraju čovjeka i njegovo pravo na život – a gebelsovskom odjelu Dragana Čovića to je isto kao i izručivanje na milost i nemilost nestajanja čitava jednog naroda.

I stoga prave uvod kako bi Čovićevu banjalučkom partneru dali šlagvort za njegove savjete kako s „glupim“ strancima postupati. A Dodikov savjet, koji je došao prije no što se moglo i pretpostaviti, je vrlo jednostavan. HDZ u državnom parlamentu ne treba glasovati ni za što čemu se protivi SNSD, a zauzvrat će, od Dodika i njegovih dakako, dobiti potporu predloženim izmjenama Izbornog zakona.

Što se, pak, stranaca tiče, Dodikov je savjet, samo naprijed – i po istoj matrici koja je izazvala javnu osudu Vijeća za implementaciju mira u vezi s mostarskim koncertom Thompsona, negiranje mogućnosti trećeg entiteta i još koješta. Jer, kaže Mile, kakvi stranci, njih trebate definitivno prestati slušati a svoje odluke donositi sami. Ili prevedeno, činite sve da budete od svijeta izolirani kao i on, i onda srljati u propast možete nastaviti ruku pod ruku.

Je li na takvo skončavanje spreman lider HDZ-a? Teško je reći. Istina je da prema vani djeluje puno suptilnije od svoga banjalučkog dvojnika. Istina je, potom, da je prethodne tri godine Europljane pokušavao uvjeriti kako je i sam zagovornik europskih vrijednosti. Ali, istina je i da su mu, u istom tom vremenu, djela išla nekim drugim, ne i europskim tračnicama – i da je to u Europi, ako ne u potpunosti, onda barem u najvećoj mjeri i demistificirano. U prilog tome, uostalom, svjedoče i sve otvorenije kritike iz Europe na njegov račun. A dolaze li kritike iz Europe, očekivati ih se, i to u puno jasnijoj formi, može i s druge strane Atlantika. Dogodi li se to, kuku lele – i poglavniku i najnovijoj reinkarnaciji luburićevske filozofije.

Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

error: Content is protected !!