Prekrajanje granica u regiji i podjele samo bi još više raščerupale Srbiju

Da je umobolni Slobodan Milošević poslušao predsjednika Tuđmana danas bi Kosovo bilo puno manje, a općine na sjeveru pod beogradskom upravom. Sada je konstelacija odnosa dramatično drugačija pa se Milorad Dodik i zagovornici prekrajanja granica poigravaju vatrom da u konačnici Srbija zapravo bude podijeljena, a raspakivanjem Daytona dovedena u pitanje Republika Srpska.  

Cijela nam je regija skoro tri desetljeća politički teatar s lošim glumcima i redateljima i scenaristima specijaliziranim za krvave drame i nezasićene podjele.

Podjela Kosova ili, malo prošireno, prekrajanje granica na brdovitom, trusnom, Balkanu,  udarna je podvala naše svakodnevnice. Fascinanto je, međutim, kako se politički avanturisti i lokalne kabadahije tako lako upecaju na napuhanu podmetnutu priču i munjevito promoviraju u savjetnike, kvazivizionare i kreatore globalnih i regionalnih  previranja, i pri tome ih uopće ne tangira moguće novo krvoproliće.

Megalomanstvo

Predsjednik RS-a Milorad Dodik stidljvo ‘savjetuje’ vrh Srbije da ispregovara i prihvati podjelu Kosova u kojoj bi općine na sjeveru teritorijalno i administrativno bile stavljene pod jurisdikciju Beograda, dok bi nacionalni mitovi i vjerski simboli srpstva na južnom dijelu Kosmeta, po ufuranome Dodiku, dobili eksteritorijlani status.

Istodobno, općine na jugu Srbije s većinskim albanskim narodom bi se pripojile Kosovu. Da je umobolni krvolok Slobodan Milošević prije 20 i koju godinu poslušao mudra promišljanja osnivača neovisne Hrvatske Franje Tuđmana, danas bi Kosovo bilo puno manje ili čak podijeljeno, a Srbija bi minimalno zadržala tih nekoliko strateških mjesta na sjeveru svoje tadašnje autonomne pokrajine.

Ali, megalomanstvo je odvelo i monstruma Miloševića i Srbiju u propast. Milorad Dodik, Ivica Dačić i raznorazni dangubi poput Vulina ili Šešelja uzalud troše glasnice i tintu. Kosovo je priznata, neovisna država u sadašnjim granicama, pod nesalomivom zaštitom SAD-a, pa i EU -a i to je završena, nažalost, krvava priča. To je surova istina s kojom se Srbi i njhova beogradska oligarhija moraju suočiti i nema te sile, makar se zvala i moćna Rusija, koja to sve može poremetiti i resetovati na početne pozicije. Ako je i bilo nekakve tihe nade onda se nakon američkog zaokruživanja politike i vojne sfere utjecaja u Crnoj Gori i Makedoniji može staviti točka na prekrajanje granica na Kosovu i regiji.

Međutim, Dodik, Dačić i svi ti isfrustrirani srpski radikali se poigravaju vatrom, oni izazivaju vraga jer bi svojom secesijom i separatizmom mogli prouzročiti novu teritorijalnu agoniju za Srbiju.

Čerupanje Srbije

Dugoročno bi, dakle, moglo doći do novog čerupanja dobrano načetog teritorija Srbije pa bi od svih tih silnih ‘svetih srpskih zemalja’ možda jednog dana doista mogao osvanuti samo povijesni Beogradski pašaluk. Iz Sandžaka se sve glasnije čuju zahtijevi za, za sada, ustavnim prekrajanjem Srbije i političkom autonomijom Sandžaka. Kojeg li apsurdistana, Dodik pomaže matici Srbiji zagovorom o podjeli Kosova, a Nedžad Ugljanin politički rasterećuje i pomaže braću Bošnjake u BiH ispostavom fakture Beogradu u vidu autonomije za Bošnjake u dolini rijeke Raške.

Dodik, Dačić, Šešelj, Vulin, pa i sam Aleksandar Vučić nikako da se otrijezne i  prizemlje. Pogibeljni velikosrpski projekt je sahranjen gubitkom SAO Krajine u Hrvatskoj, gubitkom Kosova i konačno i Daytonskim sporazumom i opstankom BiH. Svi ti ‘osvajači’ i prekrajači granica bi morali biti svjesni da je Republika Srpska nakon počinjenog genocida i stravilnih zločina, apslutno nezasluženo, darivana upravo na tlu SAD-a, i da je to maksimalno što je politički izvučeno nakon svih tih zlodjela i političkih  promašaja.

RS i Kosovo

Odavno je prisutna u javnom prostoru i određenom politčkom diskursu teza po kojoj bi gubitak Kosova Srbi trebali kompenzirati spajanjem Srbije i RS-a. Sada je intenzivirana jer su pojačane i diplomatske aktivnosti na konačnom rješenju odnosa Srbije i Kosova.

I ova priča ima dvije dimenzije, dva dometa. Jedan je kratkoročni, uplašiti međunarodnu zajednicu novom destabilizacijom BiH i Balkana i time ishoditi povoljnije rješenje za Srbiju po pitanju Kosova. Drugi je dugoročni, pojačavati tezu da Srbi nakon gubitka Kninske krajine i Kosova nešto moraju dobiti zauzvrat, i čekati povoljniji povijesni  rasplet ili zaokret, odnosno raspad EU-a, slabljenje NATO-a i superiornost Rusije i definitivno okretanje Beograda Moskvi, da se to provede.

Danas doista ne postoje pravni, povijesni niti moralni argumenti po kojima se rješavanje odnosa Srbije i Kosova može povezivati s BiH i rRepublikom Srpskom. Naprosto, status BiH i njenih entiteta je riješen Daytonskim mirovnim sporazumom. Za razliku od robusnog Milorada Dodika i njegovih djetinjastih maštarija o odcjepljenju RS-a, srpski  član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić je trezveno svjestan zamke u koju bi mogla upasti Srpska ako bi došlo od novoga crtanja zemljovida na rovitom jugoistoku Europe.

Ivanić hladnokrvno uviđa da u ovom trenutku nije realna priča oko nezavisnosti Republike Srpske.

-Intimno, možda, duboko u duši, ali nije realna zbog međunarodnog okvira. Prvo, zbog neriješenog problema Kosova. Nju danas ne bi prihvatila kao takvu ni Srbija, sumnjam i Rusija. Zbog toga mislim da o tome u ovom trenutku ne treba razgovarati, jer nije realno. To lijepo zvuči, ali nije realno. Ako nije realno, onda je bolje čuvati ono što imate,  promišlja Mladen Ivanić.

Ministar trgovine, turizma i telekomunikacija Srbije Rasim Ljajić, rodom iz uzavrelog Sandžaka upozorava beogradsku elitu na opasnost od nove podjele Srbije.

-Pripajanje Preševa, Bujanovca i Medveđe Kosovu bila bi zapravo podjela centralne Srbije, a ne Kosova. O tome nijedan čovjek u Srbiji ne bi mogao da razgovara s Albancima, a kamoli da pregovara, smatra Ljajić.

On je ocijenio da Srbija mora pronaći “kreativno rješenje” kosovskog pitanja, kao i da ono ne može biti riješeno bez Europske unije, SAD-a i velikih sila.  Kao svojevrsni odgovor na političko talasanje iz Beograda i očigedne uzavrele političke strasti pred  bolno zaključivanje povijesnog dogovora s Prištinom u ‘stolnome gradu’ Bošnjaka  Sandžaka, Novom Pazaru je koncem srpnja održana Skupština Stranke demokratske akcije. Na njoj nije bio Bakir Izetbegović, ali je vrijedno podsjetiti kako je nedavno na tom prostoru bio Denis Zvizdić te da je Izetbegović sigurno na daljinski dao instrukcije kako formulirati zahtijeve s tog skupa.

-Naglašavajući da kriza na prostoru bivše SFRJ nije riješena, konstatirajući diskriminatorsku politiku državnih tijela prema Bošnjacima Sandžaka u svim oblastima društvenog života, te ukazujući da ustavno-pravni položaj Bošnjaka i Sandžaka nije riješen, Skupština Stranke demokratske akcije (SDA) Sandžaka je 29. srpnja 2018. godine u Novom Pazaru, tokom svečane sjednice i obilježavanja 28. obljetnice od utemeljenja, usvojila političku deklaraciju kojom je zatraženo da Bošnjacima u Srbiji bude vraćen status konstitutivnog naroda, a Sandžak po uzoru na europske regije dobije autonomiju s ustavom kao najvišim pravnim aktom, poput Vojvodine u SFR Jugoslaviji, stoji u vrlo   indikativnoj, a za Beograd vjerojatno i uznemirijućoj, političkoj Deklaraciji iz Novog Pazara.

Kao temelj dokumenta, koji su jednoglasno usvojili zastupnici SDA iz svih mjesta srbijanskog dijela Sandžaka, uzimaju se univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, međunarodni i europski akti, povelje i konvencije o ljudskim pravima, manjinama, manjinskim jezicima i o prekograničnoj suradnji teritorijalnih zajednica ili vlasti.

-Bošnjaci su autohton narod na prostoru Sandžaka i predstavljaju dio jedinstvenog bošnjačkog nacionalnog korpusa s Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i drugim državama nastalim na prostoru bivše SFRJ. Bošnjaci Sandžaka imaju pravo da uspostavljaju i razvijaju sve vrste odnosa i suradnje s Bošnjacima Bosne i Hercegovine, koji ne mogu biti manjeg obima od specijalnih paralelnih odnosa i suradnje srpskog naroda iz Bosne i Hercegovine sa svojim matičnim narodom u Srbiji, stoji u prezentiranom dokumentu te se dodaje da Bošnjaci Sandžaka polažu pravo da im se Ustavom utvrdi status konstitutivnog naroda.

Ukazuje se i da je Sandžak povijesna regija čije su granice utvrđene na Berlinskom kongresu kada su utvrđene i međunarodne granice Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Rješenje statusa Sandžaka mora biti u suglasnosti s demokratski i slobodno izraženom voljom građana Sandžaka na referendumu o autonomiji Sandžaka od 25. do 27. listopada 1991. godine. Deklaracijom je upućen poziv UN-u, EU-a i SAD-u da osiguraju razgovore između Vlade i predstavnika Bošnjačkog nacionalnog vijeća u cilju trajnog rješavanja statusa Bošnjaka i statusa Sandžaka.

Je li nakon ovoga mudro raspakirati dejtonski sporazum ili razborito sklopiti trajni kompromis o europskoj budućnosti cijele regije, bez prekrajanja granica. Kako ipak priznade Milorad Dodik, povijest samo ponekad popravi pogreške. Zato je mudro suočiti se s katarzom i promašaje priznati, jer može biti kasno i puno gore.

Piše: I. Marić, dogadjaji@dnevni-list.ba

 

2 thoughts on “Prekrajanje granica u regiji i podjele samo bi još više raščerupale Srbiju

  • kolovoz 15, 2018 at 2:35 pm
    Permalink

    A sta je sa RSK i Hr kada ce to pitanje biti opet aktuelno.
    SRBI su bili konstitutivni narod isto kao i hrvati i imali pravo da izaberu kako i gdje da zive ali su FASISTI sa zapada i domaci silom protivpravno etnicki ocistili Srbe sa svoje vjekovne zemlje koja je bila pod UN

    Reply
  • kolovoz 15, 2018 at 3:23 pm
    Permalink

    Treba vratiti Jugoslaviju clanicu UN (granice zagarantovane)

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

error: Content is protected !!