OTIŠLA JOŠ JEDNA LEGENDA: Preminuo Marijan Beneš (VIDEO)

Marijan Beneš, jedan od najboljih europskih boksača svih vremena, umro je danas u Banjoj Luci u 67. godini.

Beneš je preminuo nakon duge i teške bolesti.

– Jutros je prestalo da kuca srce našeg velikog šampiona. Umrla je legenda ex-yu boksa – navedeno je na internet stranici Bokserskog kluba Slavija Banja Luka.

Marijan Beneš je rođen u Beogradu 11. lipnja 1951. godine, a već sa devet godina ulazi u ring i bori se protiv osamnaestogodišnjaka i pobjeđuje.

Sa samo sedamnaest godina potpisuje za “Slaviju”, bokserski klub iz Banje Luke, gdje i ostaje tokom čitave svoje amaterske karijere.

Bio je prvak Mediterana, prvak Balkana, najbolji sportaš Jugoslavije, osvojio je „Zlatnu rukavicu“, „Zlatni gong“, „Čeličnu pesnicu“. Vrhunac svoje amaterske karijere doživljava 1973. godine kada je u Beogradu osvojio titulu amaterskog prvaka Europe u lako-velter kategoriji. Tada se borio protiv Rusa Kamnjeva.

Nakon amaterske karijere prešao je u profesionalce i osvojio titulu europskog prvaka u verziji Europske bokserske unije (EBU) u lako-velter kategoriji 1979. godine.

Beneš je imao ukupno 39 profesionalnih mečeva, od kojih je 32 puta iz ringa izašao kao pobjednik, 21 meč pobijedio je nokautom, a šest je izgubio (tri nokautom) i jedan meč je boksovao neriješeno.

Beneš se povukao iz boksa 1983. godine i boksovao je još dva egzibiciona meča tokom devedesetih godina prošlog stoljeća. Iz boksa se povukao zbog teške povrede i gubitka oka.

Tužan kraj jugoslavenskog Rocky Balboe

Za Beneša su govorili da je jugoslavenski Rocky Balboa, no sva imaginacija američke filmske industrije koja je stvorila šampiona s filmskog platna neusporediva je sa stvarnim životnim putem boksača koji je zadnje dane proveo u velikoj bijedi u trosjedu u stanu bivše supruge Stane Šćekić, u neboderu u samom središtu Banje Luke. Televizijski komentator Dragan Nikitović rekao je da je Beneš “najveći tragičar našeg ringa. Samouvjeren i hrabar do bezumlja, uzdao se samo u svoj udarac, zaboravljajući staro pravilo ringa da se uvijek nađe netko tko jače udara. Ništa ga nije moglo zaustaviti, ni kada je stremio k vrtoglavim visinama, niti kada je počeo strmoglavo padati”. Zbog specifičnog stila spuštenog garda i nevjerojatne hrabrosti zvali su ga najvećim kockarom u ringu.

U amaterskoj karijeri odradio je 299 mečeva, od čega je dobio nevjerojatnih 272, a izgubio 16 dok je 11 ostalo bez pobjednika. U profesionalnoj karijeri od 56 mečeva je dobio 50, izgubio je pet, a jedan je ostao neriješen. Uz Matu Parlova najbolji je boksač bivše države svih vremena, devet puta bio je prvak BiH, četiri puta prvak Jugoslavije, amaterski, a potom i profesionalni prvak Europe koju titulu je obranio četiri puta, neslužbeni je prvak svijeta. Nastupio je i na Olimpijskim igrama u Montrealu. Tijelom u poluvelter kategoriji, ali srcem i ljudskošću bio je čisti teškaš. Tijelo mu je donijelo slavu i novac, a dobrota ga je koštala jednog i drugog. Bio je Hrvat koji se smatrao Jugoslavenom, pa je iz Banje Luke bježao u Beograd, gdje su ga smatrali ustašom, a onda u Zagreb gdje je bio četnik. Znao je reći da je on Hrvat i Srbin i Bošnjak i Rom. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik dao mu je olimpijsku mirovinu, ali i njegov jedini predsjednik ostao je Josip Broz Tito. Uvijek bi se vraćao njoj, “ljepotici i kurvi u koju se čovjek zaljubi, a ona ga zavede i očara i na kraju ostavi, kao što je meni uradila u ratu”, pričao je Beneš o svojoj Banjoj Luci. Najdraži grad dao mu je sve i istom mjerom uzeo. Ipak, u današnjim najtežim trenucima pronašao je najvrjednije, svoju obitelj – ono što je pogubio na putešestvijama između zlata i govana, kako je nazivao lice i naličje svake medalje.

Rođen je u Beogradu 1951. godine, majka Marija Vukić bila je Ličanka, a otac Josip vojvođanski Hrvat. Oboje su bili prosvjetni radnici, otac je bio nastavnik glazbenog odgoja, pa je svoju strast prenio na trećeg od trojice sinova, Marijana. On je bio odličan matematičar, a zbog roditelja je završio nižu glazbenu školu na flauti i glasoviru, no srednju je napustio nakon prve godine zbog boksa. Imao je sestru Ljiljanu, a dvojica starije braće, Ante i Josip, trenirali su boks. Počeli su ga zadirkivati vršnjaci da je curica, pa je s braćom krenuo na treninge. Obitelj je tada već živjela u Tuzli. Kada je kao 10-godišnjak na treningu nokautirao 18-godišnjeg mladića, skrenuo je pozornost na sebe. Bego Huseljić, njegov tuzlanski trener znao je pričati kako je Beneš imao životinjski refleks i izrazito težak udarac s kojim je ubrzo postao sjajan nokauter. Tomo Palankin, trener iz banjolučkog kluba Slavija zapazio ga je na jednom omladinskom prvenstvu jer je boksao s njegovim tadašnjim pulenom Bratislavom Mačkovićem. Mačković se nije mogao snaći, nije mogao dokučiti je li Beneš ljevak ili dešnjak, jer je udarao jednako snažno. Kad je to shvatio, već je ležao na podu. I tako su Banjolučani odlučili dovesti Marijana u Slaviju, no on je imao 16 godina i trebali su dozvolu roditelja. Razgovor je započeo u 8 sati, a majka Marija popustila je tek oko ponoći. Marijan je uzeo četkicu za zube, sapun i ručnik i spremio u torbu. Dovezli su ga na noćenje u Hotel Palace. Portir je vidio čelne ljude kluba, pa je znatiželjno upitao: “Opet neki boksač?”.

– Ovaj će biti šampion – odgovorili su mu samouvjereno.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

error: Content is protected !!