MARIO PRIMORAC: Imao sam fenomenalne ponude poslije Eura 1989.

BiH 1993. je bila stvarno dobra ekipa, super odnosi unutar nje i zahvaljujući tome smo napravili taj rezultat. S obzirom kakve su okolnosti bile, mislim da je to osmo mjesto vrhunsko, rekao je Mario Primorac

Mario Primorac je posebno upamćen po igračkoj košarkaškoj karijeri, činjenici da je član izvrsne generacije reprezentacije Jugoslavije koja je 1989. godine, predvođena pokojnim Draženom Petrovićem, osvojila Europsko prvenstvo u Zagrebu, da je bio dio ekipe koja je u ratnoj 1993. godini odvela Bosnu i Hercegovinu do najvećeg reprezentativnog uspjeha na Euru u Njemačkoj (8. mjesto) i klupskoj karijeri koja se u najboljim godinama u potpunosti svodila na tad europski jaku sarajevsku Bosnu.

Po okončanju karijere 2001. godine je odlučio živjeti u Mariboru gdje je oformio školu košarke koja se par godina kasnije uklopila u sportsko društvo Branik iz Maribora pa je nastao AKK Branik.

Koordinator škole u Mariboru

Iako je u međuvremenu imao angažmane u seniorskoj košarci (Dzukija Alytus, Litva; Čapljina; Larisa, Grčka) vraćao se opet u AKK Branik gdje je i danas.

– Posljednji angažman je bio u Larisi, klubu koji sam uveo iz treće u drugu ligu. Potom sam opet 2016. godine dobio poziv Branika, a rodila mi se i unuka, pa sam se vratio u klub i iz obiteljskih razloga, priča Mario Primorac.

– U Braniku sam koordinator omladinskog pogona, a kao trener vodim ekipe U-15 i U-17. Tu ima stvarno puno posla, po tri treninga dnevno, ali sam zadovoljan. Stalno smo u vrhu slovenske košarke, sve naše ekipe od U-9 do U-19. Tu je odlično organiziran sustav natjecanja. U našem timu je i Armin Hrštić, juniorski reprezentativac BiH, kao i još nekoliko U-15 i U-17 reprezentativca Slovenije.

Došao sam na mjesto trenera Čapljine u loše vrijeme

U 2013./2014. sezoni je vodio Čapljinu kojoj je to bila peta vezana sezona u elitnom bh. košarkaškom rangu, ali i sezona kad se odjednom sve raspalo. Prethodne četiri su Čapljinci bili redoviti sudionici Lige 6, pa i same završnice prvenstva, a onda je sve samo potonulo. Niti je išta ostalo od seniorske momčadi, niti od omladinskog pogona. Kao da kluba nije ni bilo.

– Kad s ove distance gledam, Čapljina je stvarno jedno vrijeme bila u zamahu s rezultatima, igrala se dobra košarka, bila je puna dvorana. Ja sam imao nesreću da dođem kad je sve splasnulo, kad je sve bilo na nižem nivou. Kad sam došao u klubu je bilo par perspektivnih igrača, ali su stalno bili nezadovoljni s odnosom uprave prema njima. Tako da nije bila bajna situacija. Što se tiče stranaca koje sam doveo, to je štimalo u početku. Kasnije smo ostali sami, nismo imali podrške, na gostovanja smo išli samo tajnik, ja i igrači. To se sve razvodnilo, nismo imali ni rezultate i došlo je do ispadanja, prisjetio se Primorac.

U tom prilično tmurnom periodu za čapljinsku košarku djelovalo je da s najviše entuzijazma pokušaju da se klub zadrži u eliti pristupa upravo Primorac koji je htio trenerski rezultat u matičnom klubu.

– Sve su to posljedice onoga što se radilo godinama prije, odnosno što se nije dovoljno radilo s mladima. Osim toga, tko je imalo vrijedio, otišao je iz kluba. Ipak drago mi je da sam bio trener Čapljine jer sam stekao neka nova iskustva i upoznao nove ljude. Nisam izgubio s tim što sam bio trener Čapljine, a žao mi je što nisam uspio. Ali sam dao sve od sebe, govori “Garo”, kako ga zovu u Čapljini, gdje i danas dolazi svako ljeto jer mu u Strugama pored Čapljine žive mama i sestra, dok je otac preminuo u siječnju ove godine.

To više nije ona Bosna

Njegova igračka karijera je primarno vezana za sarajevsku Bosnu gdje je nastupao 10 godina, od 1982. do 1992.

– Imao sam sreću da sam igrao u Bosni koja je tad bila jedan od najboljih klubova u Jugoslaviji, stekao ime i renome, a onda posljedično nastupao i za reprezentaciju. Bila su to neka druga vremena, uživao sam igrajući košarku. Rado se sjetim rezultata koje smo pravili.

Iako ističe da su ostala brojna prijateljstva, posljednji put je bio u Sarajevo kad je gostovao s Čapljinom u sezoni 2013./2014.

– Dolazio sam ranije, sad radije iskoristim vrijeme da odem na more i kući u Čapljinu. Ni s kim iz KK Bosna nisam u kontaktu. Što pročitam iz medija, to znam. Vidim da klub nije u zavidnoj situaciji, ali ne bih previše komentirao jer nisam upućen. Ipak to više nije Bosna kakva je nekad bila, rekao je Mario Primorac.

Najbolja “četvorka” u svoje vrijeme

U njegovo vrijeme mnogi su ga smatrali najboljom europskom “četvorkom”.

– Ne mogu to govoriti o sebi, samo znam da su me kao igrača cijenili svi treneri i stručnjaci. Imao sam fenomenalne ponude poslije Eura 1989. godine, ali sam imao ugovor s Bosnom. Bogdan Tanjević je dolazio iz Trsta, razni menadžeri iz španjolskih i talijanskih klubova. Rekli su mi da nema šanse da me puste. Pošto sam imao ugovor, nisam ulazio u detalje ponuda. Kad znaš da ne možeš ići, bolje je da zaboraviš što prije sve ponude i ne razmišljaš o tome.

Bilo je izvjesnih pritisaka pred Hrvatsku 1993.

Bio je drugi strijelac reprezentacije BiH na Euru 1993. godine kad je naša reprezentacija napravila najveći uspjeh dosad – 8. mjesto.

– To je bila stvarno dobra ekipa, super odnosi unutar nje i zahvaljujući tome smo napravili taj rezultat. S obzirom kakve su okolnosti bile, mislim da je to osmo mjesto vrhunsko. Svi smo se posvetili zajedničkom interesu, stvarno igrali dobro, a imali smo nekoliko odličnih igrača.

Ostalo je zabilježeno da je BiH tad u četvrtfinalu izgubila od Hrvatske sa 98:78. U ovoj utakmici zbog pritisaka nije nastupio Čapljinac.

– Bilo je nezgodno igrati protiv Hrvatske i bilo je izvjesnih pritisaka. Ali ne bih se vraćao na to, poslije 25 godina ne razmišljam previše o tome.

Drago mi je da je titula u Hercegovini

Bh. klupsku i reprezentativnu košarku ima priliku pratiti uglavnom preko medija.

– Vidim da je Zrinjski prvak, čestitam im na tome. Stvarno mi je drago da je titula u Hercegovini. Pogledam reprezentaciju na TV-u, to je sve, tako da ne bih ulazio u neke dublje analize.

U BiH se premalo ulaže i posvećuje sportu

Košarkašku reprezentaciju BiH danas uspijeva gledati samo putem malih ekrana.

– Sigurno da reprezentacija ima potencijal. Ako bi se svi odazvali, posebno s NBA i kvalitetnim mladim igračima, te uz vrhunskog trenera Duška Vujoševića, mislim da se može nešto napraviti u kvalifikacijama za SP ili ubuduće. S druge strane vidim da u Savezu ne štima, svako vuče na svoju stranu pa ne mogu biti potpuno optimista po pitanju rezultata. Nema novca, skupljaju se pare u zadnji čas, i onda stvari ne mogu biti u redu kad ekipa nema osnovne uvjete, napominje Primorac.

Njegova generacija, predvođena s klupe pokojnim Mirzom Delibašićem, je i dalje najuspješnija generacija košarkaša na inozemnoj razini s 8. mjestom iz 1993.

– Bilo je stvarno dobrih igrača i poslije, NBA košarkaša, i jako dobrih trenera koji su vodili BiH. Ali vjerojatno je to splet okolnosti. Premalo se ulaže i posvećuje sportu, to je uzrok svega.

Počeo na nagovor Repeše

Mario Primorac je rođen u Zavidovićima 3. listopada 1961. godine, kao dijete je prvo preselio u Ploče pa onda u Čapljinu gdje je krenuo u osnovnu školu. Na nagovor još jedne čapljinske košarkaške legende, Jasmina Repeše, se počeo baviti košarkom relativno kasno, u drugom razredu srednje škole. Iz čapljinskog Borca je 204cm visoki krilni centar 1982. godine prešao u sarajevsku Bosnu gdje se zadržao deset godina. Potom je nastupao za Albu iz Berlina i Satex Maribor.

Piše: Ersan Bijedić, sport@dnevni-list.ba

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

error: Content is protected !!