KANDIJA: Mjesto koje se diglo iz pepela (FOTO)

Kandija, bugojansko naselje uz Vrbas, u ratu je ostalo samo zgarište. Ipak, iz tog pepela ponovno je izrasla Kandija

 Jesen je blaga i pomalo tiha nakon blagdana Svih svetih. Ni Vrbas nije nešto bučan. A tamo preko njega smjestila se Kandija, baš u središtu Uskopaljske doline.

Nekada je pripadala župi Golo Brdo, a danas je ona sjedište župe u kojoj su još pored Golog Brda Goruša, Odžak i Vučipolje. Profesor Ante Škegro je ovaj kraj lijepo obradio kako se ne bi dala u zaborav povijest ovog kraja i ljudi.

Obnovljeno 90 posto kuća

Prije nesretnog rata ovdje je bilo više od 580 kuća. Sve je to bilo spaljeno i srušeno. Ipak, danas se Kandija digla iz pepela te je obnovljeno više od 90 posto kuća. Obnova je vršena uglavnom vlastitim sredstvima. Kandijani su se raselili skoro po cijelom svijetu, ali je nisu zaboravili. Rado dolaze, provode godišnje odmore, obnavljaju kuće, grade nove, a neki od njih su se vratili već 1998. godine.

Škola i Hrvatski dom Kandija

Kako god je jesen blaga tako je i život ovdje blag i tih. Nije pretjerana živost u ovo doba godine. Hrvatski dom izgrađen vlastitim sredstvima mještana i potporom Vlade Republike Hrvatske je mjesto okupljanja. U njemu djeluje HKD Kandija koje njeguje običaje. Uz njega je odmah osnovna škola koja ima učenika prvih pet razreda osnovne škole. Učenici koji pohađaju ovu školu šesti razred nastavljaju u školi u Bugojnu koja radi na hrvatskom jeziku i programu. Škola je potvrda da ovdje djece ima.

Šetnju nastavljamo prema crkvi svetog Ilije Proroka koja je u ratu bila izrazito oštećena. Njezinu obnovu odmah su nakon rata započeli mještani sa župnikom Tomićem, kasnije Miškićem, Nikolićem i drugim. Sada je ona prava ljepotica.

Svega dvjestotinjak metara iznad crkve smješteo je groblje. Lijepo održavano i smješteno kao da se pokojnicima htjelo dati da stalno gledaju svoju Kandiju sa tog uzvišenja.

Crkva svetog Ilije Proroka

Na ulazu u groblje izgrađen je spomenik svim poginulima u ratovima. Uz njega je kapelica koju upravo radnici dovršavaju tijekom našeg posjeta. I ovaj spomenik i kapelica je nikla zahvaljujući zauzetosti domaćih ljudi, ponajprije Miroslava Zelića, drugih donatora i ažurnosti župnika. Lijepo je to obilježje; jednostavno, a puno govori. Ono bdije nad  Kandijom, kao da zna da joj treba neki vječni stražar.

Odavde se ne možete oteti nekom sjetnom pogledu. Veliko plodno polje uz Vrbas. Vide se brojne obrađivane površine, stada ovaca… Međutim, vide se još porušena ognjišta. Iako je jesen tako blaga iz mnogih kuća polako se izvlači dim.

Odatle se vraćamo u drugi dio Kandije, tamo negdje prema Žuljevim kućama. I kada pomislite da tu nikoga nema, najednom se pojavi Ruža Žulj, njezini sinovi i nevjesta. Odmah pitaju putnika što mu treba, svraćaju ga na kavu i rakiju. To je onaj duh ovog mjesta, bosanska duša gostoprimstva i dobrote.

Ruža u razgovoru s ponosom ističe svoje ramske korijene.

Odojak i rakija

Na povratku prema crkvi odmah sa desne strane preko puta crkve ugledaše se dimni signali. Prilazimo izvoru tih signala, kad tamo, „veseli stroj“ je u akciji. Vlado Markić Đuka okupio je društvo i peče rakiju jabukovaču.

I ovdje nema neke pretjerane užurbanosti oko kotla. Rakija se mjeri i probava, a odojak se vrti na ražnju. Odmah je bio prvi dojam da sva ova aktivnost nije zbog rakije, nego okupljanje i družene, a povod je rakija. Nisu to više nekadašnji „veseli strojevi“, malo su modernizirani. Sve je smješteno na neku vrstu prikolice, a struja pogoni zupčanik koji sam miješa „kom“ tijekom procesa destilacije.

Degustacija rakije jabukovače

Nisu tu okupljeni samo ozbiljni stariji ljudi, tu su i djeca. Petogodišnji Ivan Zelić rado pozira i zanima se za sve što se događa. Posebno mu je interesantan odojak. Njegov miris dok se okreće ne privlači samo Ivana nego svakom posjetitelju zagolica osjetilo njuha svojim ugodnim mirisom.

Ivanov otac Ivica Zelić radi na benzinskoj crpki u Bugojnu, bori se za život i rado priča o Kandiji, životu ovdje. Njegov pozitivan duh daje ozračje vedrine i samopuzdanja. To je baš ono potrebno u ovo vrijeme pesimizma i stalnih odlazaka u Europu iz BiH i Hrvatske. Prema njegovim riječima u Kanidiji je bilo prije rata 280 domaćina, a sada ih je oko 100. Cijela župa je imala više od 500 domaćina. Ima i onih koji se bave poljoprivredom, prodaju sijeno čak i do Rame, a mlijeko svojim susjedima u Kandiji. Jedini proizvodni pogon ovdje je pilana vlasnika Branka Radoša.

Vlado Markić Đuka priprema odojka

Živimo punim plućima

Dok smo se tako družili s Ivicom, susjedima i gostima pokušavali smo uhvatiti za razgovor. domaćina Vladu Markića Đuku, jednog osobitog lika koji je u Švicarskoj radio više od 30 godina i onda se najednom vratio u svoju Kandiju. Odluku je donio iznenada te se 20. svibnja 2013. vratio i nikada nije požalio.

„Djeca su odrasla i imaju svoj život. A ja i moja Rosa ostali smo sami i sretni smo ovdje u svojoj kući u Kandiji. Imamo vremena pa smo često u prirodi, beremo gljive, šumske plodove. Jednostavno, volimo ovu našu prirodu koja je tako lijepa i odmara nas. Ovdje je život bez stresa. Dan je dug. A tamo? Heheheh… Tamo je dan kratak. Uvijek samo posao, posao i posao. Od kada smo se vratili imam osjećaj kao da nikada nisam bio u Švicarskoj. Obnavljamo stara prijateljstva. Jednostavno, živimo punim plućima“ – pripovijeda Vlado s posebnim užitkom.

Njegova supruga Rosa je iz Dalmatinske zagore i još uvijek nije izgubila onaj dalmatinski govor, ali se itekako suživjela s Bosnom i ovim ljudima. Možda je to zbog njezina blagog karaktera ili možda do Vlade…

A on o životu ovdje kaže: „Ljudi ovdje imaju mirovinu 350 KM, a troše puno više. Otkuda im ta razlika ni sami ne znaju. Jednostavno se snađu. Bez obzira što imaju tako malo, duša im je uvijek puna. I danas mnogi odlaze vani, ali ni Njemačka nije kao prije. Kad sam ja otišao vani bilo je sasvim drugačije. Otišao sam sasvim slučajno iz Drubrovnika preko prijatelja. Kad sam stigao u Švicarsku spavao sam u početku pod šatorom pored ciriškog jezera. Malo pomalo i eto izborio sam se.“

Na kratko prekida naš razgovor i odlazi pomoći postaviti rasvjetu jer treba peći rakiju jabukovaču dugo u noć.

„Ovdje je pojoprivreda zapuštena, a zemlja je dobra. Država mora više voditi računa o čovjeku seljaku, koji živi od poljoprivrede i radi veoma vrijedan posao. Problemi su i ovdje u BiH i Hrvatskoj ekonomski zbog kojih prije svega mladi odlaze. Sve se to može riješiti. Naši ljudi su jako vrijedni. Dovoljno je da pogledate našu Kandiju i vidite ove kuće“ – kazao je Vlado.

Spomen obilježje poginulima

Vlado je jedan osebujan lik koji voli sakupljati različite antikvitete. Dosta toga je donio i iz Švicarske, ali skuplja i ovdje. Nekoliko stotina različitih antikviteta posložio je u konobi koju je nazvao po svojoj supruzi Rosi.

Spustila se noć, mi odlazimo, a veselo društvo oko „veselog stroja“ ostaje. Sa sobom nosimo jedan osobito pozitivan dojam.

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *