Kad zvijezdama pjesnik kreće

U Sarajevu je nebeskim visovima prhnula meka, dobra duša Vojislava Vujanovića. Zvjezdama pjesnik kreće…

Odlazi vječiti putnik poetskim tankoćutnostima književnim, likovnim, teatarskim, odlazi zvjezdariju svome da dovršava poslove od paučine poetične satkane…

Moj brat Vojislav Vujanović mora na svoj posljednji put. Suđeno mu da u golemi zvjezdarij ponad nas ne ponese ništa od preobilja onoga što je svima nama godinama velikodušno davao… Čista srca i još čišće savjesti…

Ali ponijeće, ponijeće ljudsku dobrotu i golemi oreol čudne tuge, koju nikada iz oka svoga skloniti nije mogao ili nije htio…

Vojislav Vujanović posljednji je teatarski kritičar kome se moglo vjerovati, posljednji je likovni estetik koji je poetskim vokabularom zborio o (ne)mogućnostima iskaza metafizičkih suština slikarstva, skulpture, grafike…

Ka zvjezdama pjesnik kreće, a u ovozemaljskom habitu ostavlja ono ljudski najdragocjenije, ostavlja
nepreglednu ljubav za čovjeka, za sve ljude podjednako. Malo sam poznavao ljudi koji su bili toliko empatični, malo sam poznavao ljudi koji su znali iznaći pravu, laku, ohrabrujuću i paučinasto poetičnu riječ za stvaraoce i stvaralaštvo. Vujanović je opravdavao iskaz koji svi ponesemo sa svojih naukovanja: stil je čovjek!

Bio sam bogat čovjek jer je takav pjesnik umjetnosti napisao čitavu knjigu o mom djelu…

Dragi čovjek, umjereni kritičar, krajnje pravdoljubivi zanesenjak umjetnosti, mnoge nas je za života zadužio.
Dok pišem, ne in memoriam, ne memento mori, ponajmanje čitulju, ja ne pišem oproštaj, pišem slova ponosa što sam bio suvremenikom pjesnika naše kritike, orjentaliste raskošnih sferičnih znanja, pišem
slova ponosa što sam dio ljudskog vijeka proveo drugujući i iznad svega ljudujući sa Vojislavom Vujanovićem…
Besmisleno je pozivati se na naslove njegovih odličnih knjiga, još je besmislenije u trenu ovom pozivati se na sjećanja, jer ona su ipak najnepouzdaniji svjedok.

Pišem o našem posljednjem susretu kad smo promovirali knjigu Apokalipsa. Vojo je govorio neuobičajeno tiho… Kao da je svima tihano slao poslednji pozdrav.

Odlazi moj brat, moj saputnik, moj primjer za dobrotu…

Neka sve zvijezde sijaju putevima vječnosti dobrog Vojislava Vujanovića.

Piše: Gradimir Gojer, kultura@dnevni-list.ba

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

error: Content is protected !!