INTERVJU Sanel Marić Mara: Moje djetinjstvo se može osjetiti u mojim pjesmama

Uvijek je prvo nastajala melodija pa tek onda poezija. Prvo se formiraju slike koje mozak projicira na osnovu onog sto duša osjeća. Takvu sliku otpjevam ili bolje reći izbacim iz sebe

I tako, dogodio se još jedan koncert Sanela Marića Mare, ovaj put u Sarajevu, u sklopu Baščaršijskih noći. Publici u glavnom gradu BiH Mara je, praćen vrsnim muzičarima, 26. srpnja, predstavio svoj album „Kovilje“. Bio je to povod da omiljenog kantautora iz Mostara zamolimo za razgovor.

Jeste li zadovoljni načinom na koji je publika u BKC-u reagirala tijekom koncerta i nakon njega? Kako je koncert protekao?

FOTO: Sead Šašivarević

-Da, naravno. Došli su ljubitelji našeg zvuka, naših melodija, moji prijatelji, familija. Svirati njima je nešto najljepše što muzičari mogu doživjeti u svojoj karijeri. Uspjeli smo i ovaj put publiku držati prisutnom u svakom trenutku pjesme. Trajalo je to skoro pa dva sata. Zadovoljstvo je bilo čuti i tišinu nakon aplauza, u  iščekivanju nove pjesme, nove emocije. Divno je vidjeti ljude kako pjevaju s nama, bilo nam je super. Sve čestitke idu i organizatorima koncerta, Mirzi Salkoviću i kompletnom BKC-u koji ovaj festival ,Baščaršijske noći, čine posebnim, magičnim, što nama, stvarateljima pruža dodatni motiv za učiniti ga jos ljepšim. Hvala im od srca, na istrajnosti, pozivu i profesionalizmu.

Kako i kada je nastajalo „Kovilje“. Album nosi neobičan naziv… Što Vas je podsjetilo na „Kovilje“ našega djetinjstva? Što Vam ono znači, na što asocira?

-Ideja „Kovilja“ nastaje na snimanju spota za pjesmu „S pričom u lišće i vjetar“, u polju kovilja na brdu Stolac iznad Mostara. Tada sam se sjetio svog djetinjstva i ranih odlazaka u prirodu s prijateljima, malo dalje od kuće. Tada sam prvi put vidio polje kovilja koje me je začaralo. Na snimanju spota mi se sve vratilo, isti onaj osjećaj kao i kad sam bio dijete. U tom trenutku nastaje pjesma „Kovilje“ po kojoj će se nazvati i cijeli album. To je osjećaj iskrene sreće, samo onakve kakvu dijete moze osjećati,  a koju izgubimo u vremenu odrastanja i starenja. Vratiti se u istu točku nakon 30-ak godina i prenijeti taj osjećaj pjesmom je za mene uspjeh koji nema cijenu niti bilo kakvu vezu s materijalizmom. Kovilje kao biljka i nakon što se otrgne od zemlje ostaje živo zauvijek, što je veoma čudno i nestvarno.

Kažu da su u našim životima najvažnije prvih sedam godina. Kakve uspomene nosite na djetinjstvo u Mostaru… na boje, zvukove, mirise, svjetlost, rijeku…?

FOTO: Sead Šašivarević

-Moje djetinjstvo se može osjetiti u mojim pjesmama jer je to jedini način da ga barem za kratko ponovno vratim u ovaj trenutak. U tom vremenu su ljudi mnogo više uživali u životu, za razliku od danas. Bilo je i tada strahova i panike, boli i nesreće, ali je lijepo prevladavalo jer su ljudi bili naklonjeniji jedni drugima. Moje djetinjstvo je bilo savršeno. Većinu vremena sam provodio u istraživanju prirode. Kuća mi je graničila s gustom borovom šumom i bila je prva do nje, što mi je davalo dodatnu dozu slobode i prednosti naspram ostale djece u naselju. Više je bila, tako sam tada mislio, meni naklonjena, više moja… To je bila moja kuća, moj svijet, moj univerzum. Dolaskom ljudi u Mostar i sve većeg naseljavanja, kako prinudnog tako i onog iz iskrene želje, nestaju šume i nestaje moj svijet. Zahvaljujući muzici, ja sam još uvijek tamo i nemam namjeru nikada izići.

Bili su to dani kada smo se osjećali besmrtnima, okupani ljepotom u koju smo bili uronjeni…

-Da, točno tako, dani vječnosti i sreće. Bili smo ispunjeni dobrotom koju smo znali dijeliti i uživati u životu.

Na koji način je glazba ušla u Vaš život?

-Jednom sam dotaknuo gitaru  svog rođaka i tada se nešto dogodilo u meni. Bilo mi je mislim oko desetak godina. Trznuo sam jednu žicu koja je proizvela ton koji će me kasnije pratiti čitavog zivota. Kao tinejdžer sam uronio u svijet rock- muzike, zahvaljujući Bruceu Sprengsteenu koji mi je pokazao kako se to radi. Kako prenijeti ono što nosimo u sebi na način da to ne bude lažno.

Poezija ju je slijedila… ili obratno?

-Uvijek je prvo nastajala melodija pa tek onda poezija. Prvo se formiraju slike koje mozak projicira na osnovu onog sto duša osjeća. Takvu sliku otpjevam ili bolje reći izbacim iz sebe. Tada nastaju prve melodije koje nisu smišljene vec prenesene. Stihove gradim na osnovu slika i melodije, pokušavajući spojiti sve to u jedan cjelovit okvir.

Jeste li se po nečemu razlikovali od vršnjaka, jeste li, primjerice, kao i svi dečki voljeli igrati nogomet, ili ne…?

-Mislim da sam bio zainteresiraniji od ostalih za stvari koje su me činile sretnim, volio sam igrati lopte… Bio sam kreativniji od mnogih kada bi pravili logore, kako smo ih tada nazivali. Sada, kad izgovaram tu riječ, zgrozim se nakon onog što  ona danas znači. Tada je to bilo mjesto u šumi gdje bismo pravili svoje male nastanbe od granja i zemlje,u kojima  bismo  se igrali danima.

Blista li i danas istim sjajem najljepša rijeka na svijetu?

-Neretva je predivna – i tada, a i sada. Ne znam zašto, ali  nisam puno vremena provodio na Neretvi, mislim da me šuma nije puštala.

Malo-pomalo, rađale su se pjesme koje su ušle u Vaša četiri albuma?

-S mojih 17 godina nastaje prva pjesma. Kada sam je završio, bio sam presretan. Mislio sam da je to najljepša pjesma ikad… (kažem, imao sam 17 godina…). Da, te pjesme su odraz vremena u kojem sam bio i stvari koje su se događale. Tu ima ljubavi, sreće na jedan čudan način i ponajviše tuge. Tuga je lijepa na svoj način i zna opčarati, ali je u tom razdoblju bila stalna. Da nije ovog kreativnog u meni, tko zna što bi se desilo. Bolje je da je sada dalje. Kreativcima nije potrebno stalno prisustvo tuge da bi morali pisati, stvarati kao što neki ljudi misle. Kreativna osoba prenosi stanje duha bez obzira na emociju.

Vaša glazba izazvala je veliku pozornost kod nas i u svijetu?

-Drago mi je to čuti, znači da ovo što radim ima smisla i da će dugo nakon nas ona živjeti i ljude činiti potpunijim. Zahvaljujući internetu, sada je moguće melodije rasuti po čitavom svijetu, tako da  neki Eskim ili Indijac moze slusati Maru ili bilo kog drugog dok se odmara negdje na kraju svijeta. Kod nas je ova vrsta muzike većini ljudi neshvatljiva i pomalo dosadna, ali ja nikad nisam volio biti većina. Ljudi nisu svjesni da je manjina opuštenija. U manjini ima više rahatluka, a meni je to dovoljno.

Koliko su za to zaslužni Vaši suradnici, primjerice, muzičari koji Vas vjerno prate… predstavite nam ih?

-Moji dragi muzičari, prijatelji. Dario Lukić – klavir, Jasmir Sljepčević Boske- bubanj, Marko Jakovljević – bass, sada Sandi Kavara mandolina, vječni prijatelj Martin Hausler klarinet, Đani Pervan- producent, kojeg moja Zara zove „čovjek koji je spasio tatu“.

Vremenom se sve razbistri. Ovi ljudi svojim melodijama, na svojim instrumentima, svojim radom, produkcijom, čine svoje univerzume u kojima se pronalazimo, dopunjujemo i stvaramo magiju. Sreća je upoznati ih ,a raditi s njima je dar od nečeg višeg.

Uglazbljujete stihove klasičnih i modernih, suvremenih pjesnika… Zašto i kako mladi pjesnici vole surađivati s Vama?

-Na albumu „Vasduh“ sam uradio melodije na stihove pomalo  zaboravljenih pjesnika: Maka, Alekse, Antuna, Avde i drugih a na „Kovilju“ sam odlučio uraditi melodije na neke meni drage pjesme mojih prijatelja pjesnika: Nedima, Marka, Meše, Gorana. Volim stvarati i družiti se s ljudima koji imaju maštu, a svi su oni rasli u nekim svojim šumama, svojim prerijama ili pustinjama. Vjerujem da i oni prepoznaju to nešto u meni pa se zajedno prepustimo osjećajima da vidimo kamo će nas to odvesti. Svi su oni kao i ja spiritualni pustolovi u nadi pronalaska i prijenosa informacija ili osjećaja.

Pripremate li gostovanja u novim gradovima, na novim scenama?

-Mi smo spremni. Trenutno smo u najboljoj mogućoj formi, kako kreativnoj tako i tehničkoj. Istina, mene bole kukovi, Darija ruke, Marka mišići, Boske vazda nešto lomi, ali to nas uopće ne sprječava da uživamo u sviranju. Nikad nismo imali menadžere, idemo tamo gdje nas ljudi pozovu. U svakom gradu ima ovakvih duša pa nas zovnu, organiziraju i urade sve kako bi nam bilo fino. Trenutno odmaramo.

Što Vama znači dijeljenje pozitivne energije, kako volite kazati, s publikom. Jesu li   reagiranja slušatelja posvuda ista?

-Kada u publici primijetite pogled koji nije svakidašnjica, pogled koji je hipnotiziran i koji ne želi da prođe, tada vam bude jasno zašto radite to što radite. Ta osoba i nakon koncerta jos uvijek ima isti pogled. Nama je to najveći dar. Ljudi, slušatelji, koji uživaju u ovoj muzici imaju slične reakcije, obično su mirni i sjetni.

Kakvim doživljavate svijet u kojem danas živimo, kakvom vidite njegovu budućnost?

-Nažalost, današnji svijet je veoma težak , iako imamo sve da nam stvari budu lakše.

FOTO: Sead Šašivarević

Budućnost se stvara unutar ljudi. Ako bude materijala i želje da se ljudske duše nafiluju dobrotom –  tada će nam budućnost biti sjajna. Međutim, ljudi danas nemaju puno dobroga u sebi te ih to čini nesretnima, a samim tim i sve oko njih.

Tko su Vaši omiljeni glazbenici?

-Sade, Bruce Sprengsteen, U2.

Što rado čitate?

– „Utkani svijet“ od Klajva Barkera mi je najdraža knjiga. Nažalost, vrlo malo čitam.

Osjećate li nove poticaje za stvaranje?

-Melodije su uvijek prisutne, rado ih otkrijem i iznesem. Mislim da je to u mom slučaju dar i zahvalan sam univerzumu na tom. Sve dok me ima, mislim da će biti i njih.

Razgovarala:Vesna Hlavaček, kultura@dnevni-list.ba

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *