INTERVJU Prof. Amra Zulfikarpašić: Kneginja čardaša je poslastica za ljubitelje kazališne umjetnosti

Narodno pozorište Sarajevo završava sezonu 2016./17. premijerom operete “Kneginja čardaša” Emmericha Kalmana, koja je posljednji put izvođena na sceni tog teatra prije 14 godina. Iz središnje kazališne bh. kuće stižu najave da se radi o glazbenom spektaklu, na čijoj izvedbi radi vrstan umjetnički tim, u kojemu je glasovita bh. dizajnerica, prof. Amra Zulfikarapašić zadužena za kostimografiju.

Bio je to povod da našu veliku umjetnicu zamolimo za razgovor.

Skladana prema libretu Lea Steina i Bele Jenbacha, “Kneginja čardaša” praizvedena je u Beču u studenome 1915., doživjevši golem uspjeh i više od 500 izvedbi. Godine 1917. stigla je do Broadwaya. Zanimljiv je podatak da je od 1915. do 1932. godine igrana 30 tisuća puta na svjetskim scenama. Prema njoj su snimani filmovi… I danas se igra diljem planeta. Što Vama znači činjenica da ste članicom autorskoga tima Narodnog pozorišta koji priprema premijeru tog popularnog glazbeno-scenskog djela? Koliki je to za Vas izazov?

– Za mene je kazalište uvijek bilo mjesto gdje sam osjećala svetost stvaralačkog, umjetničkog čina, to je osjećaj koji religiozni ljudi osjećaju u bogomoljama. Mogu reći da sam u kazalištu odrasla jer sam kao djevojčica dolazila i prestajala cijelu predstavu,  nadahnjući se velikim ljudima koji su sada  već davno zaboravljeni,  što je gorka sudbina performing artista. Tu sam dalje u životu doživjela mnoge lijepe trenutke, bilo u publici ili iza scene.

Riječ je o priči  o zabranjenoj ljubavi  kabaretske plesačice Sylve Varescu i mladog kneza Edwina Ronalda. Ova opereta ujedno je i kritika lažnog morala i svjetonazora malograđanskog društva. Uz zvuke poznatih arija i dueta,  u taktu valcera i mađarskog čardaša, te nizom komičnih situacija predočena je storija  o  ljubavi protiv koje su se svi urotili, ali koja na kraju, ipak, pobjeđuje. Kreirate li kostime koji odgovaraju vremenu radnje djela, ili ste se odlučili za neku moderniju varijantu? Očekuju li nas iznenađenja?

– Priča je uvijek aktualna jer su malograđani oni koji nas okružuju , a licemjerje stalna društvena pojava. I nakon više od sto godina i danas su nacija, društveni status i druge predrasude prepreka mladima da slobodno biraju životnog partnera. Za razliku od uobičajenih suvremenih priča u kojim ima i tragičnih obrata kad su ovakve teme u pitanju, ova priča je duhovita i lepršava, puna fantastične muzike, plesa, glume, dobrih kostima i ima drukčiji završetak. Vrijeme u kojem se radnja događa nije jasno određeno kostimima,  jer danas možete obući nešto iz prošlog stoljeća, pa da budete vrlo moderni. U svakom kostimu iz ove predstave možete biti zvijezda nekog bala ili svečanog događaja.

Zanima nas tko su, uz Vas,  članovi autorskoga tima, a tko nositelji glavnih uloga, i kako protječu, u kakvom ozračju pripreme?

– Kazalište je jedna velika mašinerija, tvornica koja proizvodi imaginarne svjetove, svaki točak pokreće onaj drugi i tako se okreće puno velikih i malih točkića.Svi moraju raditi da bi se kretalo naprijed. Svatko radi svoj posao , a ja sam onda dio te mašinerije. Ako je ona dobro uhodana, nema ni stresa ni panike. Ja se i pored velikog obima posla dobro osjećam jer poštujem svakog čovjeka u hijerarhiji zanimanja podjednako. Tako da mi oni to uzvraćaju.Lijepo je raditi nešto što će rezultirati jednim vrhunskim umjetničkim činom.To garantira i vrhunska ekipa sjajnih pjevača i  pjevačica, plesača i  plesačica i glumaca i glumica.

Imate li već iskustvo kazališnog kostimografa?

– Već sam dosta radila i kostim i scenu, ne samo u Narodnom pozorištu, nego i u drugim kazališnim kućama.Meni je vrata kazališta sa službenog ulaza davno otvorio Admir Glamočak,  na čemu sam mu iznimno zahvalana. Prva predstava mi je bila davno, bio je to San ljetne noći, Shakespeare.Radila sam i scenu i kostim.Ta mi je suradnja donijela puno uspjeha i zadovoljstva rada i druženja s ljudima.

Prilika je ovo da kažemo nekoliko riječi o Vašem životnom i umjetničkom putu. Rođeni ste u Sarajevu. Kako je protjecalo Vaše djetinjstvo i školovanje?

– Krug u kojem sam se rodila, školovala, odrasla i radila nije se puno širio iz  sarajevske općine Centar. To je samo činjenica i nipošto se ne hvalim. Voljela bih da sam imala priliku ,kao što danas imaju mladi ,da proširujem znanje na nekim prestižnim fakultetima  – ali nisam. To sam nadoknadila suradnjom koju sam poslije u profesionalnom životu imala  s ljudima iz struke i vrhunskim fakultetima. Predavala sam na akademijama u regiji,  u SAD-u  i   Mexicu. Sudjelovala sam ne mnogim festivalima, izlagala ,  i  uvijek se osjećala građankom svijeta, a ne skupine ljudi povezanih rodnim mjestom.

Dugo godina radili ste za “Oslobođenje”, dnevni list?

– U Oslobođenju sam završila angažman kao rukovodilteljica dizajn i foto studija. Počela sam odmah nakon završetka studija. Mogu reći da sam se tamo prekalila. Agencija je bila najveća u BiH i radili su se veliki poslovi. Naši klijenti su bili pretežno giganti. Firme koje su radile po cijelom svijetu. Nije sa radilo samo za Bosnu i Hercegovinu, , cijela Jugoslavija  bila je naše tržište. I danas njegujem ta stara prijateljstva s dizajnerima i drugim ljudima iz struke iz Zagreba, Podgorice, Beograda itd.

Posljednjih godina predano ste radili na projektu “Bosančica”. Što Vas je potaknulo da se prihvatite te zadaće? Što ona sve uključuje?

– Projekt  bosančica je ispunio cilj ali je još živ. Radit ćemo i dalje na tome jer smo uspjeli postići veliko interesiranje kod ljudi. Naročito mladih. Knjiga je kako znate odlično prošla, fontovi su već u upotrebi. Uglavnom,  ima dosta dobrih iznenađenja što se tiče bosančice.

Jednom ste izjavili kako najradije iščitavate knjigu Ivana Fochta Uvod u estetiku. Zašto?Jeste li imali uzore u svijetu dizajna? Koliko je dobar dizajn važan u našem svakodnevnom životu?

– Dizajn je svuda oko nas.Okruženi smo dizajnom koji već odavno postao sastavni dio života.Ali dobar dizajn u ovom vremenu,kada se protežira amaterizam, je rijedak. Užasavam se rogobatnih uradaka koji me prepadaju sa ekrana, tiskanih medija, raznih displeja, bilborda itd. Kad sam bila mlada,  imala sam neke uzore koje sam prevazišla. Kasnije u profesionalnom životu nisam se divila autorima, samo njihovim djelima. Kod svakog ima odličnih uradaka,  a ima i promašaja. Tako je u dizajnu, ili ubodeš na prvu ili se namučiš , a ipak nisi sretan s rezultatom. Ja se nisam držala čvrsto nekog stila, jer su dizajnerski poslovi uvijek različiti i za drugog naručitelja, tu ne možete ostavljati rukopis. Jedino što za sebe mogu reći da sam se trudila da postignem savršenu jednostavnost. A to je teško.Ponekad sam i uspjela.Za mene su uzori oni koji su dobri u svom poslu.Fochta volim jer je bio čovjek i profesor koji je znao.Razumio je umjetnost, učio ljude da razumiju. Ako razumijete umjetnost, puno vam se vidika otvara.Postajete bolji čovjek. To je bio Ivan Focht, učio ljude da budu bolji.

Što, osim Fochta, još rado čitate?

– U zadnje vrijeme se rado vraćam na već pročitane klasika jer sam ih davno ostavila. Sada mislim da ne treba davati djeci da čitaju u lektiri što ne mogu razumjeti.Sada otkrivam novog Hemingwaya,  Schellinga, Mešu, Dizdara itd. Sve mi se čini drukčije i mnogo bolje.

Je li točno da se volite baviti zemljoradnjom? Držite li to svojim hobijem, ili…? Što Vas još u životu osobito raduje?

– Ja sam ljubiteljica prirode.Volim da se bavim vrtom.Muči me činjenica da zbog posla moj paradajz  i moje paprika same rastu, da mi maline nitko ne zalijeva I da će mi začinsko bilje propasti. Sjednem u bus i otputujem kad god mogu do Travnika, malo kopam, prenoćim i vratim se. Tu imam uzor u mojoj susjedi Anđelki čiji su usjevi bolji od mojih. Osim tih životnih radosti, volim da putujem i uvijek sam dobro kad mi je umjesto plafona nebo nad glavom.

Primili ste puno priznanja, nagrada za svoj rad. Izdvojite najvažnije…

– Vjerojatno su priznanja koja sam dobila izvan zemlje najznačajnija zbog veće konkurencije,  ali ja mislim da su mi prva priznanja bila najdraža. U vrijeme kad se određuješ prema drugima, kad neznaš jesi li dobra ili ne, potvrde vrijednosti su vrlo važne. Poslije je važnije da ti znaš da je dobro i ne tražiš potvrde. Kad dođu , raduješ se u tom trenutku. Ali to te ne mijenja.

Pozovimo naše čitatelje na premijeru Kneginje čardaša…

– Kneginja čardaša je poslastica za ljubitelje kazališne umjetnosti. Muzika je zaista očaravajuća, ja već mjesec dana pjevušim jer mi je ušla u uho. I kad imam posla u krojačnici silazim da malo poslušam i uživam. To je jedan bogat kolač za sa šlagom i višnjom na vrhu, koju postavlja baletni ansambl, a zakuhala je Amra Mehić, mlada redateljica, zbog koje predstava donosi dašak svježine.

Razgovarala: Vesna Hlavaček, kultura@dnevni-list.ba

 

 

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

error: Content is protected !!