INTERVJU NINA ACKOVIĆ: Slikanje je moj način izražavanja, razmišljam u slikama otkad sam se rodila (FOTO)

Danas živimo u jednom svijetu koji postaje virtualan, nestvaran, to postaje naša stvarnost… Svakodnevno smo bombardirani površnom vizualnošću…

“Koncept kojeg Nina Acković zastupa u novom ciklusu gotovo minimal-Arta istovremeno je i govor duše i stanje intelekta.

Njena je figurativnost u imaginaciji apstraktnog koje se izdvaja iznad lirskog bića i tvori kognitivnu vezu sa klasičnim prostornim vizurama. Rekao bih: nečeg je drukčije surealnog u poruci ovih vizualnosti.

U trodimenzionalnom vremenu, prostor i površina  čine konstrukciju i gotovo totalno odsustvo kolorita samo pojačava naznačenu tjelesnost.“

Riječi su ovo koje je ispisao teoretičar umjetnosti Drago Čingel u povodu novog ciklusa slika Nine Acković, koje će 23. lipnja naša umjetnica izložiti u Galeriji kraljice Katarine, u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru.

Tim povodom zamolili smo  Ninu za razgovor.

Što nam Vi možete reći o ciklusu #myfavoritegame#, koji je nastajao tijekom 2016. i   2017. godine. Kako i gdje je nastajao, u kojim uvjetima, što Vas je nadahnulo za njegovo stvaranje?

– Posljednji ciklus od dvadeset slika, #myfavoritegame#, je nastao u relativno kratkom periodu od 3-4 mjeseca, tijekom prošle zime. Tematski, tretira uglavnom figuru, čovjeka, moju vječitu opsesiju. Nadahnuće nalazim kao i obično, u svakodnevnom životu, u stvarima koje me okružuju, provociraju… u novim medijima, vizualnim slikama, u današnjoj brzoj i površnoj komunikaciji, u modi, s kojom sam se uvijek igrala, volim spajati forme i boje… Ciklus je nastao iz neke moje “igre”, puno sam kolažirala, kombinirala, spajala (nespojivo)… islikane površine, plohe, “dezene”.. koje sam postavljala u odnose figurom.. Na taj način nastale su skice, zapravo, kao predložak slika. Moram reci nešto o samom procesu, postupku nastanka slika. Za mene je to bio svojevrstan novi izazov, u tehničkom smislu, jer sam skice prenijela u sasvim drugačiju tehniku, ulja (i akrilika) na platnu…tako da je tu bilo i “kreativnih” iznenađenja u samoj realizaciji, prilično zahtjevno, ali i zabavno. Neke stvari su ispale bolje, neke lošije, jer platno i ulje imaju potpuno drugačiju strukturu i vibraciju od papira, koji  ima određenu “patinu”, šarm. Neke sam dijelove islikala gotovo hiperrealistično, pa se gledatelju može na prvi pogled učiniti da se radi o nalijepljenom papiru ili tkanini na platnu, dok sam neke dijelove ostavljala nedovršenim, neislikanim, mogla bih reći, u nagovještaju. Nisam inzistirala na opisivanju. Kombinacija dezena i ljudske figure na slici je samo igra. Jedna dopadljiva vizualna poruka sa suzdržanom emocijom. Rekla bih “suzdržanom”, jer ta emocija nikog ne uvjerava ni u što. Ništa ne sugerira, ne podučava ničemu, nema nikakvu poruku… što i jest njezina suština, zapravo.

Figura koja se pojavljuje na slici je uglavnom pojedinačna, naizgled je prazna, odaje dojam kao da je izrezana od ostatka slike… Ostavlja dojam osamljenosti, koja je samodovoljna zapravo… Njezin unutarnji sadržaj je apstraktan, kao što je i duhovni sadržaj svakog čovjeka neuhvatljiv, a “dezenirane” plohe, kojima se igram, su,u biti, metafora opipljive stvarnosti. Moje nadahnuće je oduvijek bol, stvarnost i potreba da radim.

Koliko će djela biti izloženo, u kojoj tehnici?

– Sve su slike, njih 18, rađene u tehnici ulja i akrilika na platnu, ponegdje se pojavljuje crtež flomasterom.

Kako su protjecale pripreme za izložbu. Vjerujem da ste uzbuđeni, već dugo niste izlagali u rodnom gradu. Što Vam znači predstojeća izložba?

– Pripreme su se odvijale u fazama, i sad smo u finalu – budući da ne živim ovdje, pa se sve moralo malo drugačije organizirati. Ova izložba mi puno znači, pošto je prošlo 17 godina od mog posljednjeg predstavljanja mostarskoj publici, pa mi je zato jako bitno da imam dobre suradnike, prijateljsku atmosferu, finu energiju… I zaista je tako.

Tko je sve uključen u pripreme, tko će sudjelovati u programu otvorenja?

– Izložba je nastala u suradnji s HD HSK, direktorom Danijelom Vidovićem, pokrovitelj je Grad Mostar, a kao što rekoh, surađujem s mladim kolegama, tu je Željko Koren, koji radi na grafičkoj pripremi kataloga i plakata, Dalibor Nikolić, koji će govoriti i na izložbi, Inga Dragoje Mikulić, Lada Maglajlić, Sanja Majić (“asistentica”), Stole Lasić, fotografija… Imala sam želju da na otvorenju gostuje DJ Marina Mimoza, ali je to nažalost neizvedivo sad jer smo pomjerili datum otvorenja… Uglavnom, pripreme idu lagano, ali uvijek ima stresnih momenata.

Rođeni ste 1966. u gradu na Neretvi. Kakve uspomene nosite na djetinjstvo, školovanje? Što Vas je odvelo na ALU u Sarajevu?

Imam lijepe uspomene na djetinjstvo. Škola je išla dobro, sport, trenirala sam karate, bila sam dobra u tome, bila sam “majstor 2.dan”, ali to sam napustila kad sam se okrenula umjetnosti. Akademija nije bila moj prvi izbor i želja, naime, ja sam željela ići u Zagreb da studiram modu, pri Tehnološkom fakultetu, ali je Sarajevo bilo bliže i praktično rješenje za moju obitelj, a i uvjerili su me da bih morala ipak svoj slikarski talent razvijati… Ali,  moda je ostala prisutna u mom životu, ta strast je vidljiva.

Sjećam se s radošću svojih kolega iz KK Student, puno smo putovali, družili se, slavili turnire i prvenstva…, bilo je dinamično, između škole i sporta, nisam imala puno vremena za druge stvari

Kakve uspomene nosite na studij?

– Moje sjećanje na studij je otprilike ovakvo… Vikendom se išlo u Mostar, (na maminu kuhinju i toplinu obiteljskog doma,  haha)… a ponedjeljkom ujutro bih trčala na Akademiju. Sjećam se kad bih ušla u klasu, i osjetila taj miris terpentina na koje su klase mirisale, bila sam jako sretna. Miris terpentina mi je na neki čudan način prizivao osjećaj da sam kod kuće, neki osjećaj spokoja, sreće, ne znam. Možda je to bio najljepši period… Svi se rado sjećamo mladosti.

Kao i većina slikara, tijekom umjetničkog razvoja prolazili ste kroz različite faze… Stvorili ste, između ostalih, cikluse Geometrija, Od sumraka do zore, Žena otok, Urban angel…Zamolit ću Vas da nam o svakom od ti  i inih ciklusa  kažete po nekoliko temeljnih karakteristika, uvjeta u kojima su stvarani.

– Što se mog dosadašnjeg rada tiče, ciklusa koje ste spomenuli, mogla bih ponoviti ovo što sam rekla već, a to je da se kroz slikarstvo bavim uvijek figurom, čovjekom uronjenim u aktualni trenutak, društvenim temama koje su me uvijek provocirale. Tako su figure iz ratnog perioda “dokumenti 92-96″ bespolne, kao metafora tog općeg stanja muke, u kojem smo svi bili jednaki. One su smještene u ruševine, opustošene krajolike, jer jednostavno nisam mogla ni znala drugačije slikati. Kasnije, u Urban Angel, Woman Island, figure su se pojavljivale iz nekih fantastičnih pejzaža,”kitila” sam ih kosom, bojama, opisima… kao refleksija poslijeratnog vremena, potrebe za ozdravljenjem, udobnošću, ljepotom. Danas živimo u jednom svijetu koji postaje virtualan, nestvaran, to postaje naša stvarnost. Svakodnevno smo bombardirani površnom vizualnošću. Neki ljudi idu u sulude krajnosti u želji da budu ljepši, bolji, jer se taj neki, “ideal” nameće… Od tolikog oponašanja, ljudi sve više sliče jedni na druge, prefabricirano. Evo, vidimo to svaki dan u medijima, na ulici… cure imaju iste obrve, nokte, ugrađuju se neki dijelovi tijela da bi se sličilo na neki “ideal” koji je netko, negdje zadao. Ne znam, ja primjećujem te stvari, to me provocira…, pa, na neki bizaran način mi je sve to i zanimljivo i pitam se dokle to ide, gdje su granice? Danas živimo u jednom svijetu koji postaje virtualan, nestvaran, to postaje naša stvarnost. Svakodnevno smo bombardirani površnom vizualnošću. Jer, ovo je ludo vrijeme, kao da je vrag ušao u ljude, ponekad mi se čini.

Koji su to unutarnji porivi općenito koji Vas navode na umjetnički čin. Možete li zamisliti svoj život bez umjetnosti?

– Slikanje je moj način izražavanja, način na koji komuniciram sa svijetom – razmišljam u slikama otkad sam se rodila… Jedno vrijeme sam razmišljala i u riječima, pa sam počela pisati poeziju, napisala oko 50 pjesmica.Volim kreaciju, ona je uključena u sve segmente mog života. Volim promjene, lagano im pristupam, stvaranje, to je moja omiljena igra. Odatle i naziv myfavoritegame, sasvim iskreno.

Jeste li imali uzore, omiljene umjetnike, koje ste, možda, na neki način slijedili?

– Pa nemam omiljene umjetnike, omiljeni pravac, itd, kako se to kaže, niti sebe volim svrstavati u “pravce”. Mislim da to više nitko ne radi, ne razmišljam o umjetnosti na taj način. Djelo, ideja i njezina realizacija je ono što me može fascinirati. Često posjećujem galerije i gledam suvremenu umjetnost… Često mi nije bitno ime umjetnika, ili ga ne zapamtim, ali rad pamtim. Suvremena scena je izuzetno raznolika, pretrpana, dobrim i lošim primjerima. Umjetnosti ima za svakoga, svatko se može naći u nekom mediju.

Bivali ste nagrađivani za svoj rad. Kojih se nagrada rado sjećate?

– Nagrade dođu i prođu. Iskreno,  ne sjećam se pola svog života. Najdraže mi je kad mi se netko nepoznat obrati, u nekoj prilici, i kad mi kaže da me prati godinama,voli moje slikarstvo, to me uvijek iznenadi i obraduje! A najveća nagrada, životna, moje remek djelo, je moj sin. Ja sam mama i to mi je najvažnija i najljepša uloga.

Što rado čitate?

– Najviše volim hispanoamerički roman, taj surealizam koji ne poznaje granice… gdje sve jest i nije, gdje sve može i ne mora… kao što je i sam život. Čitam i spiritualnu literaturu, ali ne čitam previše, samo kad zaista želim.

Imate li hobi?

– Ako je hobi ono što nazivamo relaksacijom, onda i nemam neki poseban hobi. Ja u svemu vidim ili pronalazim igru i zabavu, ne pamtim sebe drugačiju. Vrlo sam odgovorna i zahtjevna, koliko god djelujem opušteno…, samo najbolje je dovoljno dobro,  perfekcionizam… To me stavlja u izvjesno stanje stresa, i da nema tog balansa, urođenog, ne znam kako bih živjela. I u najtežim trenutcima sam nalazila inspiraciju, i razlog da se nasmijem. Nije mi dosadno, nikada. Volim da radim yogu, od malih nogu sam se bavila sportom i tako sam navikla svoje tijelo, mada yogu ne doživljavam kao sportsku, nego više duhovnu disciplinu. Prije nekoliko godina sam bila poluparalizirana od kičme, i yoga me je vratila u život, to moram istaknuti, jer sam ponosna na to. Od ostalih disciplina,  volim istraživanje po radnjama, u svrhu zadovoljenja svog “konzumerističkog bića”, haha, to me također opušta i tako odmaram mozak, to je za mene isto stanje mindfulness-a… druga vrsta meditacije.

Pozovite čitatelje na izložbu. Kakvo ih uzbuđenje i ljepota tamo čekaju?

– Učinit će mi veliku čast i zadovoljstvo, svatko tko dođe da posjeti izložbu. Radujem se što srećem, i srest ću svoje prijatelje, kolege, poznanike, bivšu publiku. Drago mi je što upoznajem nove kolege, mlađu generaciju, koji su sjajni umjetnici, divim se zapravo tom entuzijazmu koji posjeduju, da stvaraju u nimalo lakom vremenu i okolnostima, što bi se ovdje reklo “borba”svaki dan…ali čovjek i najviše uči u teškim vremenima. Teškoća je produktivna u kreativnom smislu, više nego lakoća kojoj se prepuštamo. Umjetnost nije uvijek ugodna, ali je “najveća tješiteljica života”, kako je rekao Nietszche.

Da, još bih dodala, da ćemo na otvorenju imati jednu malu humanitarnu akciju, pa bi mi bilo drago da se što više ljudi odazove.

Otvorenje sam zamislila u jednoj prijateljskoj, opuštenoj atmosferi, bez velike priredbe, predviđeno je da o slikama govori pjesnik i teoretičar umjetnosti  Drago Čingel, autor teksta u katalogu, Dalibor Nikolić, Alma Fazil Obad će pročitati nešto iz moje poezije po svom izboru. Nadam se ugodnom druženju.

 

Razgovarala: Vesna Hlavaček, kultura@dnevni-list.ba

 

One thought on “INTERVJU NINA ACKOVIĆ: Slikanje je moj način izražavanja, razmišljam u slikama otkad sam se rodila (FOTO)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *