INTERVJU Mons. dr. Tomo Vukšić: Sve češći pokušaji da se Božić svede na humanost i tradiciju

U tim danima ne bi nam smjela biti prihvatljiva svjetovnost, a ni sve češći pokušaji da se Božić svede na humanost i tradiciju, koje nameću različite interesne grupe, a još manje komercijalizacija i čak neka praznovjerja, koja se povremeno pojavljuju. Naspram tomu, kršćanin se za Božić pripravlja vjerom, da je Isus Bog i čovjek, jedini Spasitelj, i tu vjeru štiti od svih stvari i pojava koje nisu vjera.

U povodu Božića, radosnog kršćanskog blagdana, za razgovor smo zamolili mons. dr. Tomu Vukšića, vojnoga biskupa u BiH.

I evo, dočekali smo još jedan Božić. Pripreme za nj u ljudskim srcima trebale bi trajati cijelu godinu, ali uobičajene, u narodu prihvaćene pripreme, počinju na sv. Katarinu. Provedite nas kroz taj mjesec Adventa… puno se toga zbiva…

-Došašće je vrijeme duhovne priprave vjernika za svetkovinu Božića, kojom Crkva obilježava Isusovo rođenje. To bi trebalo biti vrijeme obraćenja, molitve, tišine, posta, poniznosti, te unutrašnje radosti i zahvalnosti Gospodinu Bogu što je druga osoba Presvetoga Trojstva postala čovjek, kao spasitelj čovjeka i svijeta. Ponizni i skromni, i puni volje da budu još bolji, vjernici kroz vrijeme Došašća ustvari idu ususret Isusu. Tako je Božić, kao i u Isusovu osobnom slučaju, uvijek i također „mjesto“ kad su Bog i čovjek zajedno.

U svojoj pučkoj pobožnosti vjernici u nekim krajevima svoje konkretne priprave započinju blagdanom sv. Katarine, ali u nekim drugima to i nije običaj. Ti običaji su različiti od kraja do kraja, a još više između pojedinih naroda. Jednima su neki običaji vrlo važni, a kod drugih uopće ih nema. No, kakvi god bili, ti običaji nikada nisu izvorni sadržaj vjere, već samo načini na koje pučka pobožnost sebi nastoji uljepšati radost zbog rođenja Krista spasitelja.

I sam blagdan ima svoje snažno značenje, poruke, ali i rituale, koji nose simboliku?

-Svetkovina Božića je, ponavljam, podsjećanje da je Bog s nama uvijek, i danas i za sva vremena, a ne samo da je na zemlji bio u liku povijesnog Isusa Krista. Njemu je naime vječno ime Emanuel. A čitateljima je, vjerujem, poznato da to ime, prevedeno na hrvatski jezik, znači: Bog je s nama. To je, ustvari, drugo ime za Božić. To je njegov sadržaj. Bog je s nama! Radujte se. To je osnovni sadržaj i poruka Božića, a sve drugo treba biti zasnovano na tomu.

Jedan od običaja pomalo se gubi – unošenje badnjaka u kuću?

-Običaji unošenja badnjaka u obiteljsku kuću i njegovo paljenje je također samo pučki božićni običaj, i to uglavnom slavenskih naroda. Na mnogim drugim stranama takvih običaja uopće nema, već postoje neki drugi. A ime badnjak dolazi od riječi „bdjeti“, jer se uz naloženu vatru bdjelo i čekalo obično do pola noći, to jest rođendan Isusa, koji je nazvan i svjetlo svijeta. Bdjelo se uz to svjetlo jer drugoga uglavnom i nije bilo.

Običaj da se unose tri badnjaka, prema nekim tumačenjima je simbolična pučka naznaka vjere u Presveto Trojstvo, kao i običaj paljenja triju svijeća za vrijeme božićnih objeda. Uz taj osnovni običaj, koji je prisutan uglavnom u svim hrvatskim krajevima, postoje i neki drugi običaji koji nisu posvuda jednaki. Vezani su uz zelene grane, npr. bršljan i ružmarin, kao simbolička molitva da sve zeleni i cvate. U seoskim sredinama uz plodove zemlje, npr. žitarice i voćke, kao molitva za dobar urod, i slamu kao podsjećanje da se Isus rodio tamo gdje je slama bila glavna prostirka.

Ne možemo ne spomenuti preveliku komercijalizaciju Božića?

-Suvremena komercijalizacija velika je napast, da se Božić „isprazni“ od svog osnovnog sadržaja, od Bogočovjeka i njegova morala i zakona, i prenese na područje običaja darivanja i samo humanizma. To je pokušaj, da se od svetkovine i blagoga dana Božića napravi samo praznik. Ponegdje čak da ga se pretvori u novi pučki običaj običnoga poganskog uživanja i nemorala. Slične probleme su nekada davno donosili običaji, često poganskoga podrijetla, koje su obraćenici sa sobom donosili u Crkvu, ali ih je Crkva u prošlosti uspjela nekako kristijanizirati. Danas je pak komercijalizacija novi pučki običaj nekršćanskoga podrijetla, ponekada čak i protukršćanskoga, a ponegdje možda i ideološki programiranoga, pri čemu se korist nameće kao „božić“. I jedva da može poganskije. Stoga će trebati mnogo pastoralnog umijeća i razboritosti, da se odgovori na te nove izazove.

 S druge strane, zanimljivo je da i nekršćani obilježavaju taj blagdan?

-Lijepo je vidjeti da se i drugi raduju s kršćanskim vjernicima u vrijeme božićnih blagdana. Čestitaju i posjećuju svoje prijatelje kršćane. Takve običaje treba njegovati. Kao i to da se kršćani raduju kada drugi slave svoje blagdane. No, moram upozoriti, da u novije vrijeme iz tih krugova, a također iz diplomatskih i međunarodnih, stižu čudne čestitke za „Božić“  bez Božića, odnosno za „praznik koji ćete proslaviti“, ili za „Holiday Season“.

Je li točno da se neki običaji naslanjaju na starorimske?

-Neki božićni običaji romanskih naroda, pa i cijeloga Mediterana, vjerojatno barem dijelom se naslanjaju na tu daleku prošlost, ali do danas je taj utjecaj uglavnom ishlapio. No božićni pučki običaji nekih drugih naroda po svijetu sigurno nemaju nikakve veze sa starorimskim.

Općenito govoreći, pučki običaji su posvuda neka vrsta religioznoga folklora, tradicijskog izraza, i zato su kod svih naroda proizašli prvenstveno iz njihove kulture i načina izražavanja. Naime, sadržaj Božića posvuda je jednak, ali možete samo zamisliti kolika je razlika pučkih običaja kod kršćana u latinoameričkim zemljama od europskih, afričkih od indijskih, japanskih od hrvatskih, na primjer.

Kažu da Hrvati imaju najljepše i najbrojnije božićne pjesme?

-Mnogi kažu da Katolička Crkva hrvatskog izričaja ima najljepše božićne pjesme. Isto se čuje i od stranaca, koji se razumiju u liturgijsku umjetnost. To kao Crkva vjerojatno dobrim dijelom dugujemo činjenici da smo, kao narod, praktično oduvijek imali liturgiju i na hrvatskom jeziku. Ta hrvatska glagoljaška tradicija, koja je prakticirana oko 13. stoljeća, bila je okvir u kojemu su kroz stoljeća nastala i skladana brojna umjetnička djela, pa i božićne pjesme. A naravno ima i onih koje su preuzete od drugih naroda, te prevedene i prilagođene.

Hoće li njihova toplina navesti naše političare da se više angažiraju za dobrobit narodnu?

-Božićne pjesme imaju i odgojnu dimenziju, jer jesu pouka svakomu. Plemenita i topla, ali prvenstveno božanski obvezujuća pouka. Stoga nije dovoljno da bilo tko samo emotivno i tradicijski simpatizira s Božićem, ili da samo teorijski vjeruje da je Bog postao čovjek, nego da ponajprije vlastitim životnom praksom pokazuje svoj pristanak uz božićnu poruku. To vrijedi za sve, a osobito za one koji su najviše odgovorni za opće dobro. To jest za sve vrijedi pravilo: Nije dovoljno pjevati božićne pjesme, već ih treba primijeniti.

Ljudi sve teže žive, mladi napuštaju zemlju, vlada bijela kuga?

-Blagdan Božića je također i svetkovina djeteta, radost zbog rođenja. Radost zbog novoga ljudskog života. Međutim, sve to za nas kršćane nikako nije samo sadržaj sjećanja na prošlo, nego i primjer za nasljedovanje. Sada i ubuduće. Stoga je barem velik razlog za ozbiljno pitanje: u kojoj mjeri bilo koji narod iskreno proslavlja Božić kao blagdan djeteta i radost zbog rođenja, ako godinama ima drastično više umrlih negoli rođenih i ako se, kako kažu neke statistike, nalazi pri vrhu liste zemalja s najviše pobačaja.

Zašto se svaki čas spominje u BiH i regiji “zveckanje oružjem”. Kamo to vodi?

-Samo nerazboriti ljudi zazivaju oružje kao sredstvo za rješavanje otvorenih pitanja. Takve želje uvijek proizlaze iz odbacivanja Božje zapovijedi: Ne ubij! Vode u biološku smrt, a proizlaze iz moralno mrtvih duša.

Kako ponovno na tron vratiti prave moralne vrijednosti?

-Pročitat ću Vam odlomak iz Poslanice sv. Pavla vjernicima u Rim, u kojemu taj veliki apostol, preporuča i tumači prakticiranje kršćanske ljubavi kao osnovicu moralnoga reda. Kaže on: „Zazirite oda zla, prianjajte uz dobro! Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost! Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite! Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima! Budite istomišljenici među sobom! Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno. Ne umišljajte si da ste mudri! Nikome zlo za zlo ne vraćajte; zauzimajte se za dobro pred svim ljudima! Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima! Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu. Ta pisano je: Moja je odmazda, ja ću je vratiti, veli Gospodin. Naprotiv: Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga! Činiš li tako, ugljevlje mu ražareno zgrćeš na glavu. Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo“ (Rim 12,9-21). – Drugoga puta nema za življenje kršćanskih vrijednosti.

Molim Vas da pošaljete Božićnu poruku našim čitateljima.

-Običaj je da biskupi uoči Božića upute javnosti prigodnu poruku. Tako sam i ja učinio prije nekoliko dana, pa mi dopustite da iz nje ovdje preuzmem odlomak koji bi mogao biti odgovor na Vašu zamolbu. Tamo sam napisao: „Dok svečano obilježavamo i proslavljamo Isusov rođendan, pri tomu moramo biti svjesni posebice dviju važnih poruka ove svetkovine za naše vrijeme. Prvo, konačna svrha Isusova dolaska na svijet nije u njegovu počovječenju nego u našemu pobožanstvenjenju. Stoga Isusu ništa nije tako strano kao nastojanje, koje danas i nije tako rijetko, da ga se zatvori u samo plemenito, svjetovno, sentimentalno i ljudsko.

Naime, On jest došao radi ovoga svijeta, ali od ovoga svijeta nije ni On (Iv 8,23) ni njegovo kraljevstvo (usp. Iv 18,36). To je vrlo važno znati i primijeniti u razdoblju neposredne priprave za Božić i u dane proslave toga važnog blagdana. U tim danima ne bi nam smjela biti prihvatljiva svjetovnost, a ni sve češći pokušaji da se Božić svede na humanost i tradiciju, koje nameću različite interesne grupe, a još manje komercijalizacija i čak neka praznovjerja, koja se povremeno pojavljuju. Naspram tomu, kršćanin se za Božić pripravlja vjerom, da je Isus Bog i čovjek, jedini Spasitelj, i tu vjeru štiti od svih stvari i pojava koje nisu vjera.

A drugo, dok riječima pjesme, što su je pjevali anđeli kod Isusova rođenja, iskazujemo slavu Bogu (usp. Lk 2,14), zajedno s anđelima molimo također za „mir ljudima“. I osim moliti, važno je stalno graditi mir duševni u ljudima i mir društveni, među ljudima i među narodima. Naime, ne može nas veseliti što se, prema nekim vrlo ozbiljnim izvorima (Caritas, Rim), u naše vrijeme na svjetskoj razini stalno smanjuju mirovna nastojanja, a istovremeno povećavaju izdaci za naoružanje. Prema tim procjenama, takvi troškovi su samo 2017. godine, iznosili zaprepašćujućih 1739 milijardi dolara, a u tih dvanaest mjeseci u svijetu je bilo čak 378 sukoba, u rasponu od ratova visokog intenziteta do kriza drugih oblika. Suprotiva tomu, kršćanski vjernik je uvijek svjestan, propovijeda i svjedoči, da je Kralj mira drugo ime Isusa Krista, i da je njegov mir najveći blagoslov, koji čovjek na ovomu svijetu može iskusiti u osobnom i društvenom životu te zato pomaže graditi takav mir. I naravno da je ta poruka posebice važna za one, koji su izabrani, da u ovom vremenu donose važne i teške odluke u društvu, kojemu pripadaju, i jednako za one, koji su pripadnici oružanih snaga u svojim zemljama.“

Razgovarala: Vesna Hlavaček, dogadjaji@dnevni-list.ba

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *