INTERVJU Goran Simić: Ne znam jesam li ja izabrao literaturu ili je ona izabrala mene

Najgore je sebe odvući u samoizolaciju, jer pisci sebi ne mogu priuštiti da u dramatičnim vremenima budu neutralni

Za novog predsjednika PEN centra u BiH i Upravnoga odbora te institucije izabran je književnik Goran Simić.Bilo je to povodom da tog vrsnog spisatelja zamolimo za razgovor.

1992. godine bili ste među prvim članovima PEN centra u BiH. Danas, četvrt stoljeća kasnije ste mu na čelu. Puno se toga u međuvremenu dogodilo. Raduje li Vas izbor na novu funkciju?

– Da, PEN BiH je ušao u jednu ogromnu internacionalnu porodicu u ratnoj drami koju je kasnije smijenila drama mira. Nekim piscima, sudionicima na prvoj Skupštini su trebali sati i sati da bi uopće stigli na Skupštinu jer je taj dan granatiranje Sarajeva sa srpskih okolnih brda bilo toliko intenzivirano da su se neki pisci morali po dva sata sakrivati u haustorima u blizini Holliday Inna. Pretrčati tu distancu od haustora znači obaranje svjetskog rekorda u trčanju. Da ne govorim o tome kako smo skoro u konspiraciji Admiral Mahić i ja išli obavještavati sarajevske pisce o osnivačkoj Skupštini što bi trebalo ući u Guinessovu knjigu prevaljenih kilometara i stepenica u neboderima u kojima lift nije radio. Prije toga sam sa Zdenkom Lešićem radio na obnavljanju rada tadašnjeg Udruženja književnika, osnovali smo tamo kuhinju za pisce u koju su redovno dolazili pisci kao Nedžad Ibrišimovič, Ilija Ladin. No to je očito dio časne povijesti BiH književnosti koji nam se ne priznaje u ratni staž. To je bilo vrijeme svojevrsnog kulturnog otpora i sam Bog zna je li nas u tom trenu vodio neki ludi lokalpatriotizam ili istinska potreba da sačuvamo identitet onoga što su nacionalizmi pokušavali da sruše. I sada, četvrt stoljeća nakon osnivanja PEN-a BiH, kada se na svakom koraku guši sloboda govora, i kada nacionalni intelektualci potenciraju nacionalne podjele u kojima se prave podjele na “naše i njihove” – čini se kao da imamo istu funkciju. Mi ipak pripadamo jednoj velikoj svjetskoj obitelji koju su formirali svjetski pisci kojima je zajedničko da se bore za iste stvari, kao što stoji u Povelji PEN-a. Sada sam na čelu bosanskohercegovačkog PEN-a i tu nema ništa čudnog što sam član i američkog i kanadskog PEN-a, koji su mi kao familija pomogli kada sam se našao u tim državama. To usko gledanje na isključivo nacionalne granice isuviše je tijesna košulja za svakoga tko sebe smatra piscem, izdavačem ili intelektualcem. Plašim se da ćemo podjelama na etničko u ovako malom prostoru postati klaustrofobični i prestati gledati na svijet kao našu familiju.Raduje me da sam na čelu ovakvog udruženja u kojem ću nastojati da radim na vraćanju povjerenja u rad PEN-a BiH. Naravno, nikada mi neće biti jasno kako neki od članova nisu imali potrebu da se godinama odazovu niti e-mailovima, niti pozivima da aktivno sudjeluju. Kao da je neke pisce netko silom utjerao u PEN.

Sve vrijeme rata proveli ste u Sarajevu. Kako je PEN centar BiH radio u ratnim uvjetima?

– U vrijeme ratne drame beskrajno smo bili zahvalni prije svega PEN-u Slovenije koji nam je od početka opsade pomagao, alarmirajući svjetske PEN-ove o situaciji u BiH. Bilo je krajnje dirljivo kada bi se u Sarajevu pojavila Susan Sontag s donacijama za pisce, od Američkog PEN-a, ili Boris Novak iz Slovenskog PEN-a. U gradu pod opsadom u to vrijeme jedan litar ulja je na crnom tržištu koštao 100 tadašnjih maraka, mesna konzerva 20 maraka, baterije za tranzistorski prijemnik cijelih 50 maraka,knjige nisu imale svoju cijenu jer smo ih izmjenjivali da bi sebi produljili duhovni život, a život pojedinca je bio u bescjenje. PEN BiH se rađao u takvim krvavim uvjetima , a opet smo trčali da organiziramo književne večeri, da posjećujemo kazališne predstave i da svijetu javimo da smo još uvijek živi i da  nadalje pišemo. To je bilo vrijeme u kojem smo živjeli na granici beznađa. Svaki pisac je prije svega bio prisiljen da pola dana provede sa kanisterima tragajući za pitkom vodom, obijajući vrata humanitarnih organizacija I da nauči kako od ulja, pertli za cipele napravi neko svjetlo u stanu što je sličilo na kandilo ,kako bi mogli noću pročitati koji redak knjige. A nove knjige su bile rijetka radost. Moj osjećaj je da svijet oko nas nije uopće  shvatio razmjere tragedije, a kultura uopće bila je u jednom dijelu pokret otpora i poziv svijetu da obrati pažnju na nas. To je bilo jedino dostojanstveno predstavljanje bosanskohercegovačke kulture. Ali ipak , u tom  periodu su se pojavile neke izuzetne pjesničke knjige ,koje nisu samo svjedočanstvo toga vremena, nego izuzetno vrijedne knjige. PEN se prije svega borio da održi fizički pisce, skupljajući pomoć. I mi smo tu misiju održali. Sjećajući se tih vremena, još uvijek se iznenadim kad se ugledam u ogledalu pa kažem: još uvijek si živ?

U čemu se ogleda važnost djelovanja jedne takve međunarodne organizacije koja će uskoro obilježiti stotu  obljetnicu?

– U svjetskom PEN-u je kolektivna odgovornost za slobodu izražavanja isto toliko bitna kao i individualno djelovanje. Na primjer, u američkom PEN-u ovih mjeseci – koliko god sam PEN reagira na reduciranje sloboda medija,  na kalkulacije sa internet provodadžijama – toliko reagiraju i sami pisci individualno, znajući da je legalizacija strogo korporacijski kontroliranih medija izuzetna opasnost za sve medije i slobodu govora. Čak se govori o tome da ruski PEN ne obavlja svoju funkciju u smislu zaštite svojih autora i da treba nešto poduzeti. Pisci su nezaštićeni duhovi u svojim sredinama kada su u opoziciji sa vladajućom politikom. Imajte na umu da imamo u svijetu ulazak na mala vrata krajnjih desničara i fašista. Svijet je izgubio logiku i umrtvio osjećaj da se nešto može promijeniti. Kao da ulazimo u vrijeme kada građanska neposlušnost pristaje na lobotomiju.  Zapravo, upravo to buđenje je zadatak intelektualaca, a tu vidim i ulogu PEN-a.

Koje aktivnosti provodi PEN centar u BiH? Opišite najvažnije.

– Prije svega, zahvaljujući novom Upravnom odboru – radit ću sa sjajnim ljudima. Treba imati na umu da su naše financije reducirane do minimuma , pa ćemo se dijelom okrenuti međunarodnim projektima. Jedan od projekata je uvezivanje sa mrežom ICORN , koja radi na tome da se piscima koji su proganjani u svojim zemljama zbog slobode mišljenja ili neslaganja osigura  makar boravak. Tu je i projekt “Traduki mreža” gostujućih pisca sa Balkana. Mislim vratiti na scenu stalnu tribinu promocije novih knjiga. Časopis “Izraz” koji je na ovim prostorima ostao jedini časopis za teoriju nam je također prioritet.  Ali prije svega, treba vratiti povjerenje članova PEN-a, i to onog dijela koji se kreće od gerijatrije do nezainteresiranosti. Prethodni saziv od Predsjednika do UO nam je ostavio priličan kaos u organizacijskom smislu. Neka im je sve oprošteno. PEN BiH je veći od njih.

Koliki je njegov stvarni utjecaj na književna i društvena kretanja u zemlji?

– Primili smo u članstvo desetine mladih pisaca što me jako raduje. Netko mi je rekao da  je teže doći u članstvo PEN-a nego se susresti s Putinom ili Trumpom. I jedan i drugi bi za članstvo trebali preporuke dva člana i izborni postupak. Računam na mlađu generaciju pisaca koje smo primili u članstvo. Oni su zapravo lakmus papir za borbu protiv vampira koje je moja generacija previdjela.

Većina naših čitatelja vjerujem zna tko je Goran Simić, ali za one manje obaviještene, kažimo nekoliko riječi o Vama: 1996. otputovali ste u Kanadu – kako se dalje odvijao Vaš život?

– Nisam se tijekom mojega 66 godina dugog života previše udaljavao od BiH. Kada su me 1996. godine, kada sam se preselio s mojom djecom u Toronto pitali da li osjećam kulturni šok u novoj sredini, ja sam ih pitao – imaju li oni u vlastitoj zemlji kulturni šok desetljećima. Kada sam stekao svoju prvu putovnicu s 19 godina, ja sam već sljedeći dan otišao autostopom u Francusku, pa u Nizozemsku i miješanje s drugim bojama i   nacijama mi je nešto što je postalo urođeno, kao krvna grupa. Moji roditelji su bili partizani u Drugom svjetskom ratu, pa religiju i nacionalnost nisam smatrao privilegijom,  već dragim naslijeđem. Respekt prema drugima sam, u smislu boje kože i nacije, jednostavno naslijedio. Vrlo je bitno ispod kojeg ste šinjela izišli i kako ste odgajani, a to vam je krvna grupa. Kada sam prije par godina gostovao na jednom Banjolučkom festival, gdje su na plakatima tiskali moje ime kao stranog gosta, u direktnom TV  prijenosu sam rekao “Dobra večer, Banja Luko, pozdravlja vas Sarajevo”. Nakon književne večeri se pojavilo najmanje dvadesetero dama i gospode da mi ispričaju kako su najsretnije godine života proveli upravo u Sarajevu. To su ljudi čiji se glas ne čuje javno. S druge strane su mi u Novom Sadu otkazali promociju nove knjige poezije “Treći zubi” jer su se prepali da bi moje pjesme o Srebrenici mogle potaknuti negativnu reakciju publike. U Kanadi, dok sam tamo boravio u Torontu, nitko me nikada nije pitao što ću čitati. Taj strah o piscu koji može poremetiti svijest publike i vladajuće politike za razliku od nas ne postoji, i taj strah od poezije govori da je poezija i nadalje moćna. To je ono što me je privuklo Kanadi i slobodi govora. Nitko me nije pitao hoću li čitati pjesmu o pokolju Indijanaca. Naravno, kako nitko ne uvozi u svoju zemlju pjesnike, već zidare, pružne radnike i vozače, i ja sam odradio dio svoga duga novoj zemlji Kanadi radeći jedan period kao fizički radnik. Tada su moje knjige odradile za mene veliki posao – da totalno ne slomim kralježnicu.

Savladali ste jezičnu barijeru, počeli pisati na engleskom jeziku… Uslijedile su nagrade.

Da, moja želja da napišem knjigu na engleskom jeziku nije došla iz nekog velikog neslaganja s prevoditeljima, već iz želje da vidim koliko se komotno osjećam u tome jeziku. Koristio sam moje kolege pisce da me isprave. To je zapravo bio i moj revolt jer su me redovno izbacivali iz konkurencije za velike nagrade,  jer je žiri stavljao moje knjige u pretinac “prevedene knjige”. U to vrijeme sam imao po 350 čitalaca Biblioteke u Ottawi koji su bili na čekanju na knjigu. Ma, do đavola sujeti, kažem sebi, odem da primim nagradu i odmah kupim avionsku kartu do Sarajeva. Tu sam i nadalje jer znam da mi je tu mjesto.Nema tu nikakve gorčine što sam dom  u Torontu zamijenio Sarajevskim,  već potreba da tamošnje književne kuhinje zamijenim sarajevskim koje su, ako ništa, manje brojne u odnosu na broj stanovnika. U principu svodi se na isto: I ovdje se trude da me ne primijete. Najgore je sebe odvući u samoizolaciju,  jer pisci sebi ne mogu priuštiti da u dramatičnim vremenima budu neutralni. Mi smo svjedoci vremena u kojem živimo. Ovo vrijeme traži i lični angažman. Ne mogu ostati imun na činjenicu da među sirijskim izbjeglicama koji bježe od nesreće  ima i kolega pisaca koji žive u sabirnim centrima,  a da nama kolegama ne pada na pamet da im makar damo privremeno utočište. Zaboravili smo da smo i mi prije 25 godina bili isti,  bježeći od užasa koji nismo skrivili. Govorim o odgovornosti pisaca prema svijetu koji nas okružuje. Istinski me raduje književna produkcija u BiH. Ima tu mnogo mladih autora koji će dijeliti sudbinu starijih pisaca da ih prepoznaju tek nakon nekog vremena. Mlađi pisci imaju taj nedostatak da im nedostaju časopisi,  gdje bi izdavačima mogli najaviti što pišu,  tako da sav njihov talent nekako ostaje na ličnim kontaktima i znatiželji čitatelja. Oni su žrtve dekulture čitanja i   kupovanja knjiga. Ja na njih tipujem pod cijenu da nas starije pisce deponuju u muzeje da bi nas pokazivali u vrijeme turističke sezone. Oni su mahom žrtve nebrige društva i  politike kulture koja je na granici postojanja.

Vaš je opus obiman i raznovrstan…

– Na broj knjiga poezije koje sam objavio najviše me podsjete izdavači širom svijeta. Katalonija, Rumunjska… Svaka im čast, ne zanemarujući prevoditelje koji su u pravom smislu veleposlanici literature. Srećom, ima ih dosta. Pisao sam libretta za opere, upravo radim na scenariju za filmsku operu, spremam novu knjigu poezije I to je ono što me održava u životu i mentalno zdravim. Ukoliko se itko tko je proveo 45 godina u literaturi smatra zdravim. Ja i nadalje ne znam  jesam ja izabrao literaturu ili je ona izabrala mene,  kada sam prvi put pritisnuo prvo slovo na pisaćem stroju.

Razgovarala:Vesna Hlavaček, kultura@dnevni-list.ba

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

error: Content is protected !!