INTERVJU Dževad Karahasan: Titula je istovremeno priznanje i obaveza

Meni osobno titule ne znače baš mnogo, ali ih i ne potcjenjujem, mislim da titule potcjenjuju i podsmjehuju im se uglavnom oni koji ih nemaju

1987. godine u mostarskoj knjižari Matice hrvatske kupila sam knjigu Dževada Karahasana „O jeziku i strahu“i poželjela upoznati njezinoga autora. Želja mi se ispunila 25 godina kasnije, kada sam kao novinarka Radija Vrhosna pozvala našega, u međuvremenu afirmiranoga književnika,da bude gost u studiju.

Ispričao je u našem razgovoru kako je imao slične susrete i iskustva s čitateljima svoje knjige, između ostalih i s Tonkom Maroevićem… Nakon spomenutoga djela ostvario je bogati opus, za koji je nagrađen brojnim prestižnim svjetskim nagradama, a ovih dana obznanjeno je da je postao redovni član ANUBIH-a.

Što Vam znači titula akademika?

-Titula je istovremeno priznanje i obaveza. Kad steknete titulu, dobili ste potvrdu da vam neki sistem (ustanova, institucija, zajednica) priznaje određenu sposobnost i prima za svog člana. Ako ste dobili titulu doktora nauka, dobili ste potvrdu da poznajete jednu oblast i pripadate krugu učenih u toj oblasti, a istovremeno ste vi iskazali poštovanje i priznanje autoriteta koji važe u toj oblasti. Ali vas titula obavezuje da uvijek iznova provjeravate i potvrđujete svoje pravo na nju. Meni osobno titule ne znače baš mnogo, ali ih i ne potcjenjujem, mislim da titule potcjenjuju i podsmjehuju im se uglavnom oni koji ih nemaju. Modernim rječnikom rečeno, ja nisam legalist nego legitimist – dakle ne mislim da titula ima sama po sebi neku vrijednost, ali ni titule ni ustanove koje ih dodjeljuju ne dovodim u pitanje – samo mislim da ih treba ispuniti stvarnim sadržajem. Ako sam doktor nauka, moram se potruditi da budem stvarno obrazovan, pametan, načitan; ako sam akademik, moram učiniti sve što mogu da afirmiram kulturu koja mi je tu čast ukazala… A to je onaj neugodni dio titula, onaj dio koji obavezuje, opterećuje, zahtijeva.

Brojne dosadašnje nagrade bile su logičan put ka tituli kojom ste ovjenčani. Kojom se nagradom osobito ponosite?

-Svaka nagrada znači jedan specifičan kontekst, koji izmedju ostaloga čine institucija koja dodjeljuje nagradu, raniji dobitnici te nagrade, trenutak i okolnosti u kojima se nagrada dodjeljuje i mnogo drugoga. Zato ne volim porediti nagrade koje sam dobio i ne mogu reći koja mi je najdraža. Mogao bih reći  da mi je posebno draga i ispunjava me ponosom Goethe medalja. Sigurno ne bih lagao kad to kažem, jer Goethe je jedan od velikih učitelja kojima se uvijek iznova vraćam, a medalja koja nosi njegovo ime simbolizira jednu od velikih kultura koje su mi mnogo dale. Ali mi isto tako mnogo, samo na posve drugi način, znači nagrada Charles Veillon, europska nagrada za knjigu eseja. Ili Herderova nagrada, koja mi mnogo znači već zato što su je prije mene dobili Miroslav Krleža i Oto Bihalji Merin. Nagradu 25. Novembar, koju sam nedavno dobio, volim zbog imena i vrijednosti tog datuma u bosanskoj historiji, nagradu za književnost franjevačke provincije Bosna srebrena volim zbog onoga što franjevci znače u bosanskoj tradiciji.

Ipak, mislim da je najveća nagrada zadovoljstvo, ispunjenost koje Vam donosi rad? Koja su Vam Vaša djela osobito draga?

-Kad su je pitali koje od svoje djece najviše voli, moja majka rahmetli pružila je ruku, pokazala na prste i rekla da jednako boli koji god prst da zasiječete. Mislim da se nešto slično može reći za knjige u doživljaju njihova pisca. Knjige eseja su mi bliske jer su svojevrsne ispovijesti, dakle totalno moje, koliko i odraz u ogledalu mog lica. To doduše ne znači da ih volim, ja sebe zaista ne volim i daleko sam od toga da budem zadovoljan sobom. Jedan roman volim jer mi se čini da je mi je stvarno uspio, a drugi zato što je nastao takoreći iz igre. (Uzgred rečeno: mislim da je element igre u umjetnosti izuzetno važan i već dugo potcijenjen; nažalost, i u mom radu ima sve manje igre, valjda zato što me sve više savladava umor kako starim i gubim radost.)

Što je to što Vas navodi na stvaranje, što je vaš cilj?

-Volio bih na ovo pitanje odgovoriti starom tvrdnjom da često teme pronalaze nas, a ne mi njih…  Kad osjetim da me je neki događaj ili neki čovjek nagovorio, kad “čujem” da mi tema ili lik govore, ja znam da su me izabrali i da ih trebam pisati. Trudim se da svoje likove što bolje upoznam, bar malo bolje nego što poznajem sebe, nastojim da kontekst i smislove događaja o kojem pišem obuhvatim što potpunije, pitam šta sve to meni znači i zašto bih baš ja trebao o tome govoriti… jer mi uvijek kazujemo sebe, o čemu god da govorimo. A cilj mi je uvijek razgovor, ja pišem u nadi i iz nade da ću naći dobrog sugovornika. Veliki njemački pjesnik Friedrich Hölderlin kaže “otkako smo razgovor”. Svjedočim da je taj stih istinit, tvrdo vjerujem da smo mi ljudi prije svega i više od svega – razgovor. Razgovor s drugim ljudima, razgovor sa smislom koji nam stalno izmiče, razgovor sa strahovima, razgovor sa skrivenim zakonima univerzuma. Već dugo smo, nažalost, sve manje razgovor, a što smo manje razgovor to smo manje ljudi.

Živite li i dalje u jeziku, kako ste mi jednom rekli? Ima li išta ljepše od jezika?

-To je ustvari rekao Wilhelm von Humboldt, veliki mislilac i utemeljitelj teorijske lingvistike. On kaže da ljudi duhovno žive u jeziku, da mi svijet razumijemo i čak osjećamo onako kako nam ga nas jezik predstavlja. Tu sam misao elaborirao u pristupnom govoru kojim sam se zahvalio za prijem u Njemačku akademiju za jezik i književnost. Govorio sam da ja uživam predavati na njemačkom, ali ne bih mogao pisati pripovjedačku prozu. Kad predajem ja govorim ono što sam naučio i usvojio razumom, a kad pišem pripovjedačku prozu ja angažiram i izražavam cijelo svoje biće, dakle i emocije, i pamćenje, i slutnje, i pamćenje zajednica kojima pripadam. Riječ “bunar” sigurno u sebi nosi i nešto od spaljenog duvanjskog pejsaža, i bar malo muke dječaka koji je kilometrima nosio vodu za zalivanje bašče, i strah od žeđi… Ne, mi ne možemo izići iz jezika, mi kao duhovna bića ne možemo prestati da živimo u jeziku. Nedavno me je jedan kolega ispravio, upozorivši me na to da sve više ljudi ne živi u jeziku, naprimjer ovi što se sporazumijevaju sms-porukama, jer te poruke nisu više jezik, nego puko sredstvo sporazumijevanja. Priznajem da mi je mnogo drago što nijedan sadržaj svog duha ne bih mogao izraziti sms-porukom.

Od kojih ste pisaca učili jezik, materinski ili strani?

– Jedno od čuda jezika je to što ga moramo dijeliti s drugima, da bismo ga imali za sebe, a istovremeno jezik izražava našu pojedinačnost jasnije i očiglednije nego bilo šta drugo. Jezik me čini članom jedne zajednice, a opet jezik pokazuje da sam pojedinačno i neponovljivo biće. Zato sam svoj jezik učio od mnogih pisaca, od svakog onu dimenziju jezika koja je njemu bila važna. Od Krleže ekspresiju, od Andrića jasnoću, od Skendera Kulenovića igru (čudesno je kako se on znao igrati jezikom), od Maka Dizdara pamćenje (jezik čuva historijska iskustva i pamćenje zajednice koja njime govori), od Kleista i Kafke skepsu, strah od neprozirnosti jezika, od nepreciznosti, od…. Koliko pisaca – toliko iskustava i toliko “varijanti” jednog jezika. Na moju veliku žalost, ruski jezik nisam naučio dovoljno dobro da bih mogao Dostojevskoga čitati s onim užitkom koji njegov jezik, njegova “varijanta” ruskog jezika, nudi. Ali sam Čehova mogao i čitati i uživati, bez obzira na manjkavosti mog poznavanja ruskog jezika.

 Što Vam znači interakcija sa studentima? Učite li i dalje od njih?

-Da, naravno. Nastava je za mene interakcija, kao razgovor, kao teatar, nastava književnosti za mene ne može biti jednostrana i puko prenošenje provjerenog i prenosivog znanja. Pritom od studenata učim, kao sto oni uče od mene, svaki od nas ono što nam treba ili što možemo naučiti. Ja u šali volim reći da pametan čovjek od svakoga uči, upravo zato je pametan, a budala ne uči ni od koga i zato ostaje budala koliko god dugo da živi. Ne zaboravimo, molim Vas, da učenje ne uključuje samo znanje koje se moze steći čistim razumom, pogotovo u oblastima koje, poput umjetnosti, računaju sa cijelim ljudskim bićem.

Nedavno ste bili predsjednik žirija na „Danima Jurislava Korenića“. Kakva se crvena nit provlačila kroz tkivo predstava koje ste gledali?

-Mislim da je dobro to što su sve predstave na „Danima Jurislava Korenića“ govorile o problemima ovih zajednica u ovom trenutku. Teatar je stvarno dobar samo onda kad govori sad i ovdje, kad je prisutan i stvaran na svojoj adresi. Nietzsche bilježi u svojoj disertaciji da je Atena u teatru gledala, upoznavala i razumijevala sebe, jer samo onda kad predstava artikulira naša pitanja mi gledaoci možemo ostvariti mističnu participaciju u predstavi, postati njezin dio. I drago mi je da se Sarajevo tim aktualnim ,stvarnim, živim teatrom sjetilo jednoga od teatarskih ljudi koji su tom gradu dali mnogo, toliko da su upisani u teatarsko pamćenje.

Radite li na novom djelu?

-Već dugo se mučim i već preko godinu dana kasnim s novim romanom koji se trenutno zove Summa libertatis. Ne vjerujem da će taj naslov ostati, često moje knjige promijene po nekoliko naslova u procesu nastajanja.

 Razgovarala: Vesna Hlavaček , dogadjaji@dnevni-list.ba

 

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *