INTERVJU ANA RUCNER: Glazba je davanje, iskreno, istinsko davanje

Kad sam god svirala u Sarajevu, i općenito u BiH,  bila je jedna pozitivna energija u zraku. To nisam nikad doživjela ,nigdje, na taj način , toliko intenzivno kao ovdje

Na trgu ispred sarajevske Katedrale Srca Isusova, u sklopu programa festivala Baščaršijske noći 2017., koncert je priredila violončelistica Ana Rucner, čiji su nastup ljubitelji glazbe s oduševljenjem pozdravili.Dok je poznata glazbenica u žestokom ritmu, uglavnom, izvodila svoj performans, iza nje su na  velikom platnu tekli kadrovi brojnih spotova što ih je ova umjetnica snimila u svojoj karijeri.

Ana Rucner rođena je 1983. godine u Zagrebu, gdje je  završila studij violončela u klasi prof. Željka Švaglića te Krešimira Lazara. Tijekom studija pohađala je mnoge stručne seminare i radila s nekim od najpoznatijih glazbenih autoriteta, kao što su Menahem Meir, Gustav Neiva Tavares, Dmitri Miller, David Grigorian, Vladimir Perlin i Silvija Sondeckiene. Sudjelovala je s velikim uspjehom na mnogim glazbenim natjecanjima, a jedna od osvojenih, Ani vrlo dragih nagrada, je Diploma di merito, osvojena 1999. godine na Međunarodnom natjecanju mladih violončelista. Anini roditelji također su glazbenici: majka Snježana solo čelistica u Hrvatskom narodnom kazalištu, a otac Dragan violist je solist u Zagrebačkoj filharmoniji. Anin brat Mario također svira violu. Snježana i Dragan Rucner osnovali su 1998. godine Rucner String Quartet.

Ana je jedna od najinovativnijih predstavnica klasične glazbe u Hrvatskoj, s osvojenih 30 domaćih te međunarodnih priznanja i nagrada. Njezini su nastupi, kao predstavnice Hrvatske , među najuspješnijima diljem svijeta. Snimila je više od 30 promotivnih videa i nastupala više od 700 puta u tridesetak zemalja svijeta, pronoseći radost glazbe te predstavljajući Hrvatsku putem djela najvećih skladatelja svih vremena na svoj moderan i jedinstveni način. Elementi klasične, moderne i etno glazbe, uz atraktivan nastup na sceni, svrstavaju Anu Rucner u sam vrh uspješnih hrvatskih izvođača na svjetskim pozornicama.

Bila je prva hrvatska glazbenica koja je svirala električno violončelo, čime je privukla i mlađu publiku. Surađivala je s Joseom Carrerasom, Davidom Müllerom, članom poznatog kvarteta Il Divo, kao i s Peterom Soaveom, najpoznatijim svjetskim bandoneonistom te harmonikašem i mnogim drugim poznatim umjetnicima. Kao slobodna umjetnica djeluje od 2008. godine, a njezine mnogobrojne aktivnosti pridonose prepoznatljivosti hrvatske kulture diljem svijeta.

Po završetku koncerta u Sarajevu,  zamolili smo našu glazbenicu za razgovor.

Publika je oduševljena, pokazali ste nam svoje umijeće, široku paletu svojih mogućnosti, sve kompozicije koje ste mogli izvesti, iz cijeloga svijeta, čini mi se da smo čuli večeras. Jeste li Vi zadovoljni koncertom?

– Meni je zaista bilo jako lijepo. Osjetila sam divno tu atmosferu, bila je izvrsna energija, volim vašu publiku. Zapravo, kad sam god svirala u Sarajevu, i općenito u BiH, bila je jedna pozitivna energija u zraku. To nisam nikad doživjela, nigdje, na taj način, toliko intenzivno kao ovdje. To vam govorim iz srca, ne zato što sam sad ovdje, nego zaista to tako jest i zato – hvala vama što ste me pozvali – bila mi je izuzetna čast i baš veliko zadovoljstvo.

Svi smo manje-više prepoznali što ste svirali, no ipak recite za naše čitatelje imena nekoliko kompozitora…

– Pa, svirala sam Ravelov Bolero, od Beethovena nekoliko skladbi. Izvela sam dosta tradicionalnih pjesama – hrvatskih i nekih stranih. Kako sam putovala svijetom promovirajući zemlju, uvijek sam nastojala da u svakoj stranoj državi usvojim i sviram i njihovu kompoziciju. Na repertoaru mi je ostalo još niz drugih skladbi koje nisam stigla svirati: od grčkih pjesama, do makedonske glazbe, francuski ples, kineski, japanski, ali to ne bi danas tu bilo toliko interesantno. To je jedno veliko bogatstvo – upoznati  kulturu i glazbu, kompletnu, svake zemlje i  time raspolagati, što je zaista lijepa paleta. Ali ono u čemu najviše uživam jesu upravo naši drmež, linđo, hrvatski plesovi, to je jedno takvo zadovoljstvo, da ih istinski osjećam, poznajem tu glazbu i živim ju. To je jedna energija koju nosimo mi, Hrvati. To izvodimo, onako izvorno, istinski lijepo, i tom ljepotom druge darujemo.

Vi ste proslavili 15 godina svog rada sa dva velika koncerta – u Zagrebu i Osijeku.

– Da, slavila sam u trećem mjesecu. Jako sam ponosna. Kad zbrojiš 15 godina, kako je to brzo  prošlo. Bilo je, zapravo, tu i više godina, jer sviram čelo od šeste, to je bilo 27, 28 godina druženja s čelom. To je jedan prekrasan stil života  pošto mi je zapravo najdraže što glazba, kao takva, jest samo jedno: davanje, jedno iskreno, istinsko davanje… Moji koncerti za obljetnicu su bili humanitarnog karaktera, ja sam kompletan prihod koji je bio oko 145 tisuća kuna darovala za  gradnju dječjeg igrališta u Baranji, koja je jako pogođena siromaštvom. Ta  djeca nemaju igralište, pa sam ja rekla: e, imat će, ja ću to odsvirati. I toliko sam zbog toga ponosna, da sam slavila obljetnicu na način na koji sam odgajana, kakva jesam, da dajem ne samo glazbu ljudima,  nego zaista, pravu, direktnu pomoć, gdje treba – jer sam majka, i znam što je djetetu važno. Osim ljubavi i prisustva roditelja – treba imati, ipak, neke osnovne stvari , tako da je to moja obljetnica ove godine, sviram, dajem, i uživam.

Tom prigodom je prikazan i dokumentarni film koji je o Vama snimio  Jakov Sedlar.

– Tako je, da, to sam skroz smetnula s uma –  toliko se toga događalo. Jako je lijep dokumentarni film, traje oko 10 minuta, kraći je… Ne možeš sve staviti, cijeli život u par minuta, tako da su tu stali neki važni događaji, djetinjstvo, neke intimnije stvari: kako sam mala, skijam, voljela sam svašta raditi, motore voziti, svašta – nešto,  i ne pametno (smijeh), tako da je Sedlar jedan zgodan filmić napravio, pa smo ga promovirali u HNK.

Eto za sada je još samo tu ostao, možda će još negdje zaiskriti taj  film .

Potječete iz velike glazbene obitelji Rucner. Kada pogledate unatrag, od onih najranijih dana kojih se sjećate pa do danas, što vam je  ostalo u najdražem sjećanju kada je riječ o odrastanju u glazbenoj obitelji, o vašem daljem razvoju, kada ste otišli i zatražili u Yamahi da vam daruju električno čelo…itd.

– Znate što je zapravo, iskreno…, ima puno lijepih događanja, ima teških situacija, svega ima,  ali zapravo uvijek mi nekako pamtimo loše stvari, zato što iz njih učimo da budemo ispravniji, bolji, da se to ponovno ne desi. Ja uvijek pamtim gafove u svojoj karijeri, u odrastanju, nekakve situacije gdje sam naučila na svojoj koži što ne smijem, što ne valja, je li me netko povrijedio. Zapravo, to me čini jačom boljom i moćnijom , snažnijom, jer meni je pobjeda, ako se hoću osvetiti – a nisam tip koji se sveti – da neko zlo vratim svojim uspjehom i na taj način nešto dam ljudima. Mislim da je to dobro, zapravo, jer ljudi znaju biti svakakvi, kad si uspješan – njima  se ne sviđaš, kad uspiješ, pa te pljunu, pa su nesretni jer si ti bolji – a zapravo svi smo mi isti, mi smo svi potpuno jednaki, kako je Tesla rekao: mi smo jednaki, we all the same, i povezani nekim potpuno nevidljivim silama. To je nevjerojatno, ali je istina, tako da od onog lošeg učimo, a ono bolje, nažalost, malo i zaboravimo. Jednostavno – brzo se živi.

Imate, pretpostavljam, i danas veliku podršku svoje obitelji.

– Uvijek. Mi smo familija koja se drži na okupu – mama i tata su mladi i zdravi ljudi, otporni, par su, oni su 40 godina u braku, moji uzori kako to treba izgledati: zajedno sviraju, zajedno dišu, rade. Brat i ja se sjajno slažemo, zajedno sviramo, imamo svoje obitelji, neki su rastavljeni, neki nisu – to uopće nije važno. Mi svi zajedno jako dobro funkcioniramo, i cijenimo jedni druge, i podržavamo se, i to je zaista zajednica.

Što Vas očekuje još u ovoj godini, nakon ovog koncerta u Sarajevu?

– Jako puno gostovanja i koncerata: Amerika, Kina, onda tu po Hrvatskoj kompletnoj idem, baš puno sviram. Malo i u Crnu Goru, i svugdje.. Kod mene se  svugdje svira: i u  Srbiji, i Crnoj  Gori, i BiH, i Hrvatskoj. Ja volim svaku zemlju na svoj način, i ne dijelim nikoga, ni po čemu.

Stigli ste i do Kine?

– Da, kako da ne, ići ću opet, po cijelom svijetu…

Poželjeli smo sreću našoj zvijezdi i prepustili je najmlađim obožavateljima koji su čekali u redu da dobiju autogram.

Razgovarala: Vesna Hlavaček, kultura@dnevni-list.ba

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

error: Content is protected !!