INTERVJU ADIN HEBIB: Papa Wojtyla je najveći čovjek svijeta za mene

Mostarci s ponosom ovih dana dočekuju svog sugrađanina, slikara Adina Hebiba, čija će izložba slika pod nazivom Most kao život biti otvorena u Galeriji Aluminij 13. srpnja.

U Aluminijevoj će se galeriji Mostarcima predstaviti i njegova kći,  Mia Hebib, svojim unikatnim nakitom, koji dizajnira u New Yorku (SAD). Bio je to povod da glasovitog umjetnika zamolimo za razgovor, koji smo vodili u ugodnom, opuštajućem ozračju njegovog sarajevskog ateljea, okruženi štafelajem, bojama, kistovima, uz zvuke ozbiljne glazbe, i ljubazno gostoprimstvo supruge Delile , koja se pobrinula i za   osvježavajuće napitke, toliko potrebne u vrelim danima srpnja.

Poslije punih 15 godina, Mostarci će ponovno imati priliku da vide Vaša djela. Što za Vas znači ovaj povratak u rodni grad?

– Pa najiskrenije, Mostar nikada neće izići iz mene.Mostar je u meni, ma gdje bio u svijetu i gdje god izlagao. Ja ga nosim sa sobom i ujedno prezentiram diljem svijeta, u svjetskim galerijama… Na putu za Mostar, već od Jablanice, srce mi počne udarati ubrzano. Mislim da se to događa svim Mostarcima, pravim , iskrenim Mostarcima. Počašćen sam pozivom Galerije Aluminij i Darka Juke. Moram se odmah zahvaliti organizatorima za ovako veliki projekt jer i moja kći Mia stiže iz New Yorka, i mislim da će opravdati poziv. Ova izložba mi je puno važnija od mnogih drugih u svijetu.

Iz kojih su ciklusa djela zastupljena u postavu izložbe?

– Mislim da će biti najinteresantnije to što ću pokušati napraviti neku vrstu retrospektive. Dugo, dugo nisam izlagao u Mostaru, nekih petnaestak godina. Obišao sam svjetske galerije za to vrijeme. I  ove godine me čekaju velike izložbe, ali sigurno će biti izložen nagrađeni ciklus To nije prilika za moju kćer, studije akta, i nove studije. Dakle, objedinit ću u jednu cjelinu slike od prije 30 godina i današnje slike. Bit će zastupljen i ciklus ‘Tvoj i moj grad’, koji je vezan za Most i Mostar, i normalno, ovaj veoma zahtjevan ciklus slika koji se zove Ne daje Bog križ onome tko ga ne može nositi.To su tri fazna ciklusa. Na veliko iznenađenje javnosti, ja ću prvi put izlagati terakotu,  koju sam upravo ove godine završio, a tri-četiri godine sam je pripremao. Mislim da je to za sladokusce umjetnosti veliki izazov i nešto posebno ,što ću prvi put prikazati u svijetu upravo u svom gradu Mostaru.

Ciklus Most inspiriran je simbolom grada Mostara koji puno znači svima koji su rođeni u gradu na Neretvi. Kakve uspomene na Most našeg i Vašeg djetinjstva nosite, kako ga danas doživljavate?

– Pa most kao most, svi znamo da je Mostar dobio ime po mostarima… Ja zovem most imenom – prijatelj. I moj, i vaš mostarski  most simbolizira prijateljstvo u cijelom svijetu, ne samo u Mostaru. Kad danas pitate tko je bio premijer ili predsjednik prije sedam-osam godina nitko se ne bi sjetio. A kažite Old bridge ili Alte brucke , ili na bilo  kojem jeziku Stari most-  u cijelom svijetu će vas odmah prepoznati. Mostar je bio poznat i u bivšoj Jugoslaviji i  Most ostaje simbol grada i prijatelja Mostara, rođenih Mostaraca i ljudi koji dolaze. Ja sam tek prije petnaestak godina odlučio slikati Mostar, nešto se u meni probudilo, u podsvijesti. Prije ga nisam slikao, bio sam u pejzažima, bio sam u aktovima, i u jednom momentu (ja uvijek poštujem svoju podsvijest), dogodila se neka ekspresija, i krenuo sam. Ja sam sretan što sam dobio i nagradu u Austriji za sliku Staroga mosta.Nikada se nije promijenila moja ljubav prema Mostaru i Mostarcima , ja nikada nisam dao svog Ivana, Jovana i Mustafu, i u tom kontekstu i danas živim tako. Tako sam odgajao i moju djecu.

Bog ne daje križ onomu tko ga ne može nositi. I taj ciklus nosi snažnu poruku. Kako je on nastajao? Sadrži iznimno dragocjena djela…

– Veoma je zahtjevno bilo ući u taj projekt . Ja sam posjetio crkvu iz 14. st. u Kastvu kod Opatije, gdje sam predstavljao Sarajevo kao umjetnik za Kastavsko ljeto, Crkva me oduševila arhitekturom, znamenitošću – jedna mala, mala crkvica. Sitne, male stvari ja u suštini volim.E, onda sam odlučio da oslikam portal, što su mi fratri dozvolili. Na moje nevjerojatno iznenađenje, ja sam to dugo slikao. Moji majstori su napravili originalni rad, kakav je i sam portal, i ta slika će biti na centralnom mjestu na ovoj izložbi, pored mojih mostova. Naslikao sam tu moju figuraciju, jer u sve četiri vjere se potpuno ista rečenica ponavlja: Ne daje bog križ onome tko ne može da ga nosi – u Kuranu piše: Ne daje Alah insanu namet koji ne može podnijeti, itd. Čitao sam Bibliju više puta i mnoge druge sakralne knjige. Ja sam izvukao sukus iz svega i mislim da sam uspio to izraziti. Pošto sakralna umjetnost zahtijeva i srebro i zlato, zamolio sam jednog starog majstora –  zlatara, u Sarajevu, da mi izradi zlatne listiće za tu sliku – ja mislim da ona to zaslužuje. Tu sliku su mnogi željeli da kupe-  od gradonačelnika Dubrovnika do Kastva, Muzeja grada Karlovca.  Mislim da će ona ostati u mojoj obitelji, mojoj djeci.

Kako je tekao Vaš put čovjeka i  umjetnika, od ateljea u suterenu mostarske Uglovnice do prestižnih svjetskih galerija? Počnimo sa školovanjem u Mostaru, Sarajevu, Beogradu, Parizu…Tko su bili Vaši učitelji, a tko prijatelji?

– To je veoma kompleksno pitanje. Odgovor na nj dat će moja monografija koja izlazi ove godine na 920 stranica. Ali, moram reći da sam počašćen što dajem ovaj intervju za Dnevni list. Mislim da su tri elementa najvažnija u životu: geni, kućni odgoj i naobrazba. Svi dobro znaju moju biografiju, put nimalo nije bio lak, kao što nikom nije lagan. Ja sam imao malo umjetnika u obitelji –  samo tetku, koja je bila osnivač Historijskog muzeja grada Sarajeva. Imao sam nevjerojatno lijepo djetinjstvo u Mostaru, imam dobar kućni odgoj,  a naobrazbu sam dugo stjecao – 21 godinu sam proveo po školama, usavršavao se – od zanata pa nadalje. Ja dosta puta znam reći: mene nijedan sistem nije napravio,  nisam član nikakvih ni klanova , ni udruženja… Mislim da je umjetnost individualna stvar. Uvijek sam znao reći da je Goran Bregović napravio Gorana Bregovića, Danis Tanović i Mersad Berber – sami sebe, također. Tako mislim da je Adin Hebib napravio Adina Hebiba.Imam jedan  problem što me tjera uvijek naprijed u životu (a to je jako dobro) – što sam uvijek sebi morao biti najbolji. Jer, nimalo nije lako na Balkanu uspjeti bilo što napraviti – ljudi su jako zavidni, sujetni, skoro u svim granama, od umjetnosti, arhitekture, do apsolutno svega – osjetio sam to jako dobro na svojoj koži. Postoji jedna pozitivna stvar: ako se u svijetu dokažete kao što smo se ja, i mnogi moji prijatelji se dokazali – onda nije problem ovdje opstati, jer ne mogu vam to poništiti. A uvijek imam utakmicu, cijeloga života, sa samim sobom. Vi ste u mom radnom ateljeu i evo, vidite, pred izložbu ja radim 10 sati dnevno, iako sam u sedmoj deceniji života i  mislim da ću do kraja života raditi. Nije bilo lako doći do svjetskih galerija, jer  treba proći selekcije. Da vaši cijenjeni čitatelji  ne bi mislili da je pomogla tetka, amidža, kao što to danas rade. Naš najgori problem u BiH i bivšoj Jugoslaviji je taj malog čovjeka. Taj mali čovjek se proizveo u zadnjih 20 godina, nije školovan , došao je prebrzo do novca. Mislim da za sve poslove, zanimanja,  a pogotovo u umjetnosti treba rad, rad i rad… I mislim da je udio talenta u djelu  2-3 posto, sve ostalo je rad. Samim radom dolazite do novih saznanja u umjetnosti i gradite samoga sebe. Vrijeme je pokazalo da sam imao malo prijatelja… I mnogi drugi umjetnici su osjetili to na sebi. Što više napredujete, to vas više pokušavaju omalovažiti. Zato se dogodilo  moje “bjekstvo” u Europu, odlazak vani. I mislim da sam jako pametan potez uradio. Istovarao sam vreće za 80 guldena u Rotterdamu kopao kanale u Karlsruheu, čuvao sam djecu u Londonu, usavršavao jezik, dug je bio moj put školovanja: u Beogradu sam prvo morao završiti tehničke škole da bih zadovoljio oca a onda se baviti umjetnošću. Mislim da se moj put ne razlikuje od putova drugih umjetnika.

Kamo ste krenuli dalje, iz Pariza?

– Moj otac je radio u privredi, u Sokolu, svi ga dobro poznaju, i kad je već vidio da sam otišao u umjetničke vode do kraja,  rekao mi je: Samo  zemlja koja je privredno jaka može pružiti nešto umjetniku. Iz tog razloga ja sam otišao u Njemačku, da se prezentiram javnosti, i zajedno sa mnom, nakon 2-3 godine putovanja, išao je i moj veliki prijatelj Marin Topić , koji je genijalan  slikar. Nosili smo i radove Nedžada Ibrišimovića, i njemu smo pomogli –  neke smo radove prodali. I na kraju je moj otac bio u pravu –  preko Njemačke sam dobio europsku nagradu za mlade umjetnike, za slikarstvo …

Na samom početku, po završetku školovanja, ženski akt je bio Vaš najčešći motiv?

– Pa tri mjeseca sam kod Borisa Cikalovskog čistio, spremao atelje, čistio kistove itd. On se naljutio jednom po povratku iz Saint Tropeza i pitao zašto ne slikam,  što radim. Ja sam mu  rekao da me strah, ne mogu bez njegovog odobrenja (Tada biti u Parizu u tako velikom ateljeu – Nenad Borozan je bio sa mnom u to vrijeme, naš pjesnik, Mostarac…) Onda se Cikalovski jako ljutio na mene i ugledavši ploču Pink Floyda koju sam slušao – na njenom su omotu bile krave – pitao me  Koga ti voliš, ne valjda ove krave. Odgovorio sam: Ne, ja volim žene. I tog momenta se to prelomilo u meni, ta istina koju sam rekao. Na to je jednostavno Boris dometnuo: Pa slikaj te žene. I tako sam krenuo u studiju akta. Ustvari, ja slikam cijeloga života snagu žene. Žena je jako postojana, za mene puno jača i snažnija od muškoga roda. Njima je Bog dao da su rodilje i majke, i da puno tereta nose,  iako društvo u kojem mi živimo i cijeli svijet nekako više ističu  muškarce. Moje je čvrsto mišljenje, moj  stav – uvjerio sam se u 63 godine života – da su žene puno sposobnije od muškaraca u svakom pogledu. Kad bi se njima dalo da vladaju  u politici, u svemu, mislim da bi ovaj svijet bio puno bolji.

Kako se događalo da radite i kao fizički radnik, što Vam to iskustvo znači, je li Vaša umjetnost u tim razdobljima trpjela?

– Hans Jurgen Mass bio je  zadužen za Jugoistočnu Europu , dok je još postojala Jugoslavija. On me  promovirao u Njemačkoj. Šest  mjeseci sam čekao, ostao sam bez novca, ali  njemu to nisam htio reći – išao  sam zarađivati kao fizički radnik. U gradiću Brettenu, pored Karlsruhea,  ja sam ušao u galeriju i ponudio svoje radove. Oni su bili oduševljeni. Došao sam Massu sav sretan i rekao da sam sredio izložbu. Pitao je gdje,  rekao sam: tu i tu. Dobro, odgovorio je,  sutra ćemo se dogovoriti. Nisam cijelu noć spavao, bio sam jako uzbuđen . Ujutro smo ja i Mass pošli, doveo me  u Bretten i sjeli smo u kavanu da popijemo kavu. Onda me naglo upitao: Kada  bi sad kolor- televizor Telefunken (tada je to bila jaka marka) ugledao ovdje na ulici, što bi s njim uradio? Pitao bih čiji je, ili bih ga ponio kući, odgovorim. Na to će on:  Nemoguće je da se u Njemačkoj nađe kolor- televizor  na ulici ili  trgu,  kao što tebi nije mjesto da izlažeš  u toj maloj galeriji. Bio sam jako tužan,  neraspoložen. Međutim Hans Jurgen Mass je bio u pravu :godinu dana poslije toga dobio sam prvu nagradu za mlade umjetnike Europe. On me je promovirao i danas se zahvaljujem tom čovjeku koji je  umro ima desetak godina .

Za koji ste se likovni pravac opredijelili, zašto?

– Pa, kao što sam maloprije rekao – ja slikam snagu žene, i – cijeli život slikam Adina Hebiba, samog sebe. Slikam ekspresionizam, stanje duha moje svijesti , i to mi je najbolje, iako sam na nekim muralima pokazao moje realno ili impresionističko slikanje – kao što je mural u američkoj Coca-Coli – povijest BiH, s konfesijama, na koji sam jako ponosan. Mora se znati zanat, realno slikarstvo. Puno puta prijateljima napravim na dar portret pokojnog oca ili djeteta, što tko želi… A kada je o ekspresionizmu riječ, na sve načine pokušavam zadržati onog dječaka u sebi iz Šantićeve ulice koji je trčao sa šlaufom, spuštao se Neretvom do Starog mosta, da bih opstao u svojoj umjetnosti –  jer to je jedini moj spas: da ostanem pun kolorita kakav Mostar ima, pun boje, pun svega, da ne mrzim, da ne zavidim, da mi nitko ne smeta, da gradim samoga sebe i da je vjera u sebe središnja – što je moj životni moto. Treba  vjerovati u sebe, a sve što se desilo i ostalo  u podsvijesti – što si dulje u ateljeu, samo izlazi. Moj pristup umjetnosti je najiskreniji, čist je, to je nešto najčistije što imam.

Je li točno da nema crne boje na Vašim platnima? Je li to popudbina iz rodnog, osunčanog Mostara?

– Likovni kritičari su pisali o Picassovoj plavoj  fazi, međutim, tada je nastao rat i Pisasso je potrošio sve boje – ostala je samo plava u njegovom ateljeu, i to je objašnjenje. Ja sam prvi put u Sarajevu 93. upotrebio crnu  olovku, kad mi je nestalo svega i na papiru radio ratni ciklus. Stvarno nikad nisam upotrebio crnu boju, ni ne smatram je bojom. Ali u zadnjem ciklusu koji sad upravo radim,i koji ću prezentirati u Mostaru, podloga je crna, I tako  dođe do izražaja moj kolorit. Imao  sam strah ,da budem iskren do kraja , od te crne, a onda sam se odlučio na taj hrabar korak da crna bude podloga. Mislim po ovom što sam dosad vidio da je dobro, jer meni likovni kritičari nisu toliko važni – dobro znam gdje je moje mjesto u umjetnosti..Meni je publika jako važna, reakcija publike, normalnih ljudi koji poštuju i vole umjetnost je jako dobra na taj ciklus Tvoj i moj grad,  koji ću predstaviti u Galeriji Aluminij.

Vaša platna danas krase galerije i domove na svim kontinentima. Kako se to dogodilo, što je to, po Vašem mišljenju, čime Vaše djelo privlači pažnju poznatih i nepoznatih ljubitelja umjetnosti diljem planeta…

– Hvala za pitanje – prvi put imam priliku da kažem stvarno stanje stvari. Ja sam izlagao u Muzeju Mimara, jedini bh. građanin koji je izlagao u Bundes Gallery, jedini umjetnik iz BiH koji je izlagao na Petoj aveniji u New Yorku, u muzeju u Oslu. Na ta se mjesta ne dolazi preko amidže i daidže, tamo se dolazi putem jako teških selekcija, koje obavlja pet-šest profesora. Hvala dragom Bogu ja sam prošao – s mojim radovima, a ne kao Adin Hebib. Mnogi ljudi posjeduju moje slike, poput Genschera, Demirela, Clintona, Chiraca, u Vatikanu je to bio – papa Wojtyla, potom – Stipe Mesić, Kučan. Htio bih podvući da su te slike kupljene, a ne poklonjene. Ja sam nekim prijateljima poklonio slike za rođenje kćeri ili sina, ili godišnjicu braka, ali su svi ti državnici otkupili moje slike. Jer, ja sam slobodni umjetnik i živim od svog rada. Publiku nitko nije uspio prevariti u umjetnosti, jer publika je ta koja osjeti vrijednost djela. Ja u ovoj godini imam zakazane velike izložbe, završavam u prosincu 2017. u Muzeju Crne Gore u Podgorici, i već me je strah izložbe, jer znam da  Crna Gora ima jednog od najvećih umjetnika – Lumbardu,  Dimitrija Popovića, Dadu Đurića, to su svjetska imena, i u takvom muzeju izlagati. U krajnjoj liniji, neću biti skroman, mislim da sam zaslužio da izlažem, a oni odlučuju, nema tu štimanja  – jer u umjetnosti nikad nije moglo biti štimanja.

 “Istinsko osjećanje dobre pjesme nosi vlastiti razlog za postojanje”, riječi su Charlesa Bukowskog. Mislite li i Vi tako o dobroj slici. Često ponavljate kako žudite da ostvarite  jedno veliko djelo u kojem ćete iskazati sve ono  što ste cijeloga života pokušavali izreći…

– Da, u potpunosti se slažem s Bukowskim, znam za tu njegovu izjavu. Mislim da sliku radi 20 posto autor, 80 posto se sama radi – i to je ta ljubav – ako  vam je umjetnost život kao meni, i ako ste se opredijelili cijeli život za nju do kraja, onda je 100 posto Bukowski u pravu i ja se u potpunosti s njim slažem. Skroman moraš biti kad pobjeđuješ i kada dostojanstveno gubiš. Važno je ne odlijepiti se, ne odletjeti, pogotovo ne previše. Koliko god da sam dobar – postoje, zasigurno, i bolji ljudi i umjetnici od mene. I mislim da ću uspjeti napraviti tu sliku. Ja se često nađem sam sa slikom i to je moj najveći izazov i najveća ljubav.

S Vama izlaže i Vaša kći Mia. Čime se Vaša česta pratilja na izložbama predstavlja?

– Najveća je čast uspjeh kćeri. Nisam se nadao da će ona “odlijepiti“ umjetnost do kraja. Mia je sama sebe stvorila, kao što sam ja sam sebe stvorio. Ja sam jako ponosan na Miu, na ono što je postigla. Evo, u pretprošlom broju Voguea je na naslovnoj strani  njezin nakit, koji kupuje Linda Evangelista, zvijezde. U ovoj godini je imala tri izložbe u Los Angelesu, Parizu itd. Jako sam ponosan. Mia je napravila za ovu izložbu jedan fantastičan medaljon. Donijet ćemo 50 komada nakita, unikatnih, u Mostar. Mia je našla svoj put i ja se oduševljavam Miom i njezinim radom. U samom startu ona je našla svoj put i pravac kojim će ići. Našla je jednu liniju, oblik, ona to prati i samo nadgrađuje. Znate, kad radite dizajn i u startu idete u pogrešnom smjeru, nikad ne možete nazad ,popraviti to. Na moju sreću, Mia je u samom startu baveći se umjetnošću – već po njezinim radovima koje sam vidio na 3. i 4. godini akademije Savannah Georgia – odabrala jedan fantastičan pravac, koji je samo njezin i koji samo sliči na Miu . Zbog toga Mia žanje ovako velike uspjehe u svijetu i  meni je čast što ona dolazi na ovu izložbu u Mostar. Otkazala je sve drugo, bit će prisutna, i drago mi je da sam imao toliko poziva ljudi  koji jedva čekaju da vide Miu nakon toliko godina.

Puno je već postigla kao dizajnerica nakita, što nam još o njezinim uspjesima možete kazati?

– Mia radi 13 unikatnih komada od svake serije, znači nema kopija, kao što ja nemam kopija nijedne grafike svoje, tako da će Mia desetine komada nakita unikatnih svojih donijeti u prostor Aluminijum Galerije i mislim da će sami radovi sve kazati.

Ponosni ste otac šestero djece. Jesu li krenuli Vašim stopama svi, ili…

– Pa na moju sreću nisu svi. Moram biti iskren – veoma je teško baviti se umjetnošću, koliko je slatka, toliko je i gorka , ali ona ispunjava mene kao čovjeka I mislim da bez umjetnosti ne bih mogao živjeti. Na razne strane su pošli. Mia ,kao perjanica,  prva je  krenula u umjetnost. Moja Hena, najmlađa kći, koja ima 16 godina, koja je završila francusku školu i čiji je materinski  jezik maltene francuski , govori dva jezika i poslije te škole nema adekvatne obrazovne ustanove  gdje bi nastavila učiti. Ona ima fantastičnu sklonost prema umjetnosti i milim da će joj tajo ( to sam ja) omogućiti da nastavi tim putem. Jučer je slikala sa mnom, što mene jako sretnim čini… A druga djeca, jedno je otišlo u turizam, jedno je na pravu, jedno na medicini, ponosan sam na svoju djecu i njihove majke koje su pomogle da se ta djeca tako formiraju ,jer ja sam stalno u ateljeu, nikad nisam gotovo kući, razumiju me u tome što radim i stvaram…

Ne mogu u ovom razgovoru ne spomenuti Vašu mamu kojoj su tisuće Mostaraca zahvalne za njegu njihove djece – novorođenčadi u mostarskoj bolnici, na porodiljskom odjelu. I njezino je djelo, na drugom planu, ogromno.

– A vjerojatno da mama  Munevera nije bila takva,ne bih bio ja ovakav. Inače su majke za sve najveći krivci i žrtve, kao i moja. Maloprije rekoh da su supruge bile ključne u odgoju djece … Pred sami onaj nesretni rat dr. Hlubna i moja majka su dobili od Gradskog vijeća da im se pravi bista, kao zaslužnim medicinskim radnicima. To se nije realiziralo. Meni je čast i zadovoljstvo što i danas u Mostaru, nakon toliko godina, svi spomenu moju majku, pa i Vi, i mog oca i mislim, kad mene ne bude,  presretan i  prezadovoljan čovjek sam već sad , ako će kazati  mojoj djeci da im je ćaća bio dobar čovjek. U zadnje se vrijeme izgubilo poštovanje.Postoji puno časnih  ljudi u BiH,  jer mene nikad nije zanimalo tko je koje vjere, boje, interesira  me kakav je čovjek – tako me moja majka odgojila. isto tako me  učila  da je vjera potpuno privatna stvar čovjeka i ne slažem se sa svime što se događa kod nas. Mislim da smo mi mnogo bogatija zemlja i  da možemo puno više napraviti . Iz razgovora s mojom majkom sam vidio da i ona s 83 godine razmišlja kao i ja ,ne da svoje prijatelje,  I zato mi je puno srce kad hodam  Mostarom i mnogi me pitaju za majku i oca.

Koji su Vam veliki umjetnici bliski, jeste li imali uzore? Zašto Vam je drag Papa Wojtyla?

– Izvanredno pitanje –  jer u svjetske umjetnike svrstavate i papu Wojtylu. Papa Wojtyla je najveći čovjek svijeta za mene,  jer sam, studirajući, razmišljao tko je taj čovjek kojeg bih stavio na pijedestal, nijedan mi političar nije stao na to mjesto. Međutim, prateći papu Wojtylu i njegovu misiju , shvatio sam da je kompletnu  Europu pomirio samu sa sobom. On je obišao skoro cijeli svijet , taj čovjek je napravio u 20. stoljeću ono  što apsolutno nitko nije uspio napraviti. I zato ga izdižem iznad svih –  kao čovjeka, osobu, mislioca. Uzore u umjetnosti nisam imao iz osnovnog razloga što sam, kao i moja kći o kojoj sam maloprije govorio,uvijek bježao  – tražeći sebe. Jako mnogo sam čitao i o Picassu, Renoiru, i dan-danas čitam, upravo velikog tuzlans kog umjetnika Ismara Mujezinovića, njegove studije koje je radio, njegiove fantastične crteže, i Gabrijela Jurkića. Uzora nisam imao- od svih njih  nisam probao krasti, nego praviti svoju umjetnost. I mislim da sam bar 10 do 20 posto stvorio umjetnost Adina Hebiba.

Koje pisce rado čitate?

– Miljenko Jergović je moj Sarajlija,  meni veoma drag, kao dječak sam volio Malog princa, onda Hermana Hessea, svi smo prošli te faze. Na našu nesreću, danas u ovoj zemlji nitko ništa ne čita, svima je pamet u internetu  i mobitelu, ali moja djeca čitaju knjige prije spavanja. Jergović je taj kojeg u zadnje vrijeme čitam, ostalo gradivo obnavljam. Nije važno slikati u ateljeu , nego biti u ateljeu i razgovarati sam sa sobom. I onda dođete do rezultata do kojih ja sada dolazim –  recimo, taj ciklus terakote. S Edom Murtićem sam prije 15 godina  razgovarao o tome u Zagrebu,  kad je on to isto radio. Ja svoju terakotu radim u potpunosti sam , s Orhanom, mojim prijateljem, na način starog zanata – ne radi sebi kakvim strojem, sve se rukama radi, na dobošu, a doboš se okreće nogom,  što bi se reklo manufaktura kakva je bila prije 100 godina. U samoj zemlji je peć, u kojoj postižemo temperature 500 do 800 stupnjeva. Kompletna moja terakota su unikati, kao i sve moje slike i crteži, grafike, nemam kopije.

Koju glazbu slušate?

– Slušam ozbiljnu muziku i volim to . Kad sam krenuo iz podruma o kojem ste mi na početku pitanje postavili, Kebo je napisao prvi tekst u Oslobođenju o meni: Priča iz začaranog podruma, 1980. godine. Onda se on iznenadio kako ja na gramofonu Tosca slušam Četiri  godišnja doba Vivaldija.Moja mama se iznenadila –  kaže,  sine, ista ti se ploča stalno vrti. Poslije je mama shvatila da ja dok slikam i ne čujem tu muziku, nego u pauzama , kao što sam najviše cigareta popušio u životu dok sam slikao:  zapalim i ostavim, uzmem četku i cigareta sama izgori. To je muzika koju ja slušam I ponosan sam što moja djeca slušaju rock and roll, što ih ne interesuju ove “džigarice” oko nas.

Kakvom vidite budućnost planeta, ljudskoga roda…

– Pa , pitanje kao klackalica –  budućnost planeta zavisi od čovjeka. Nažalost ,sve je više kvarnih ljudi.  Vidimo da Amerika nije potpisala  Pariški  sporazum o klimatskim promjenama. Ja kao umjetnik moram pratiti sve,  jer kad je počeo rat, ja sam bio u Parizu s Davorinom Popovićem i Kemalom  Montenom. Ja sam posljednjim avionom iz Kaira preko Beograda došao u Sarajevo i  ostao sam tu, nije mi žao. Ali ljudi nisu stvorili planet i mislim da će ga  uništiti ako ovako nastave da se ponašaju prema njemu,   kao što se u mojoj zemlji ljudi  prema kulturi ponašaju,  pa firme, koje posluju po 150 milijuna godišnje –  nisu u stanju izdvojiti  za kulturu ni 10 tisuća. Zatvaraju se muzeji, projekti svjetskog glasa kao Ars  Aevi ne mogu da rade, nemamo sponzore, a imamo najjače festivale u Europi , kao SFF,  MESS, Jazz Fest. Žalosno je što se zbiva u kulturi ,ali moje nije da se bavim politikom, moja vjera i moj ktriž je ovaj štafelaj što vidite ovdje, gdje moram pokazati umijeće i ljudskost , jer mislim da se po slici vidi kakav je tko čovjek .

Pozovite naše čitatelje na izložbu…

– Jako mi je drago što ste postavili ovo pitanje,  jer  neki dan je otvorena izložba Mersada Berbera  i žalosno je bilo da se  na takvu veliku izložbu  nije moglo ući u Vijećnicu bez pozivnice, bila je zatvorenog tipa. Dekan ALU, novinari, nitko nije mogao ući,  jer nisu imali pozivnicu, i zato mi je drago što Galerija Aluminij otvara vrata svima za otvorenje izložbe, ulaz je slobodan.To me raduje,  jer publika je ta koja odlučuje i proglašava čovjeka  umjetnikom ili ne,  itd. To je bio moj poziv. Mislim da nam je svima jasno gdje smo, šta smo, ali ja sam ipak veliki optimist.  i , svakako želim najiskrenije da se zahvalim Edinu Sariću prijatelju, vršnjaku, vrlo uspješnom poslovnom čovjeku , jer su njegova rahmetli jasna i on odlučili da mi dodijele mirovinu ,mjesečnu, kao umjetniku,  pošto  znaju da ću od ove države malo što dobiti. Najdraže mi je kad mi jednostavan svijet kupi sliku u tri rate – ja treću uvijek zaboravim. Jer su to ljudi koji vole umjetnost i ne bave se imenom, nego umjetnošću.

 Što vam znači vaša umjetnost i možete li zamisliti svoj život bez nje?

 Nikako. Umjetnost je stvorila Adina, Adin je stvorio umjetnost. Zbog toga sam se školovao u tehničkim školama, da bih otišao na Akademiju, jer sam morao zadovoljiti svog oca – tražio je od mene da imam u ruci siguran kruh. A čovjek kada nešto želi – sigurno to može ostvariti. Moram napomenuti da je izložba u Mostaru meni važnija od one u New Yorku,Londonu, Oslu, jer  Mostar ima, kao što sam rekao za Crnu Goru, fantastične umjetnike, od Vlade Puljića, Juse Nikšića, Ice Voljevice, Mladena Solde,Karla Afana de Rivere,  Mehe Sefića. Karlo je jedan od najvećih akvarelista svijeta,  a moj Mostar –  rođeni. Toliko je u meni emocija pozitivnog straha,  da se želim na najbolji način pokazati . Volio bih da je galerija dva puta veća, ali ipak ću ponijeti puno više slika i na samom mjestu praviti selekciju radova .Nemam kustosa ovaj put, jer moja kolegica je vani ,mislim da će mi kći pomoći oko postava, i da ćemo se na najbolji način predstaviti, i mislim da je vrhunac to što ću u Mostaru napraviti. Želim također zahvaliti prijateljima projekta:  Mariju Vrankiću, Darku Juki, Ljubi Bešliću, Zvonki Ragužu i Mariju Gadžiću.

Razgovarala: Vesna Hlavaček,kultura@dnevni-list.ba

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

error: Content is protected !!