DORĆOLSKI BEN HUR

Ulazeći u stari dio Beograda imenom drevne varoši Dorćol, sa zgradama vremešnim, ponekim i ruševnim, slučajan će namjernik, potpuno neinvolviran u tamošnje teatarske prilike, nabasati na jednu zelenu kapiju, nimalo različitu od ostalih okrzanih, neofarbanih i zapuštenih, na kojoj, kao daje rukom pisano stoji natpis Kosmodrom. Tako svoju teatarsku scenu usađenu u gledalište i gledalište usađeno u uzani pozornički prostor naziva glumac i redatelj Filip Gajić.

Radi se zapravo o jednoj od dvije teatarske scene Dorćolskog narodnog pozorišta, u kojem ovaj istinski strasnik kazališta, bukvalno štapom i kanapom stvara teatarski magične slike. Nezadovoljan osobnom pozicijom u profesionalnom teatarskom kolektivu, inače renomiranom  beogradskom  kazalištu sa ozbiljnom tradicijom, Gajić se iz stvaralačkemuke odlučio napraviti produkcijski mehanizam koji je već svojim prvim tvoračkim produktima zaintrigirao i regionalnu ane samobeogradsku teatartsku i kulturnu javnost…

Predstave poput Šeherezade, Ludih noći iznad Sovjetskog Saveza, Sestara braće Baruh i drugih ustalasale su, dobrano, beogradsko kulturno mnjenje, a otvorenost Gajićeve družine za mlade iznimno talentirane glumce, i ne samosa beogradske glumačke univerze, pokazala je da tajput nije bez duboke smislenosti…

Međutim, kao što je to u povjesti kazališne umjetnosti bilo kroz stoljeća,da bi jedan teatarski naum uspio, apogotovo da bi predstava na njegovim temeljima trajala, potreban je vođa, ona persona čiji dalekozori gledaju daleko iznad i izvan naših malih, provincijalnih, krajnje klaustrofobičnih plotova. Potreban je kreativan talentirani pojedinac koji se žrtvuje za cjelinu, za kolektiv, koji, prije svega ima ideje i nadasve posjeduje ideale koji ga u svakom trenu vode…

Filip Gajić je, nesumnjivo, takva persona. To je benhurovski personalitet koji ide protiv svekolike teatarske struje… I repertoarno i interpretativno, a financijski, pogotovo… Ni od koga podržan, radeći predstave u dekoru koji redovito čini njegova dvorana sa rekvizitarijem koji odaje siromašno kazalište. Siromašno u materijalnom pogledu, ali bogato, prebogato idejama… Ben Hur sa Dorćola, umjesto da od beogradskih vlasti bude nagrađen što je obogatio Dorćolteatarskim sadržinama, kažnjen je da uz režijske troškove svakog mjeseca plaća i zakupninu prostora u poluruševnoj zgradi.

Svaka europska metropola podržala bi ovakav pothvat, a općina Dorćol i grad Beograd zarađuju na radu i umjetničkoj kreaciji onih koji kulturom i umjetnošću oplemenjuju stari beogradski Dorćol…

Teatarski Ben Hur protiv svih… Ali za iskrenu i nepatvorenu umjetnost!

Bravo Gajiću!

Pobjedićeš!

Piše: Gradimir Gojer, kultura@dnevni-list.ba

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *