Apstraktni svijet onostranosti prepun slika iz sretnog djetinjstva (FOTO)

Autorica se predstavila s tridesetak radova nastalih u najsvježijoj fazi rada potvrđujući dosljednost u stilskom i motivskom opredjeljenju, ali nadograđujući slike postepenim ulaskom u predmetni svijet, istina u pravilu kao kombinacija sa apstrakcijom.

U svekolikoj pulsaciji likovnih izložbi, koju nam zahvaljujući autorima i brižnim odnosom prema ovoj grani umjetničkog stvarlaštva nude mostarske galerije poput Galerije Katarine Kosače, galerije Aluminij i Centra za kulturu, preksinoćna XII. samostalna izložba mostarske umjetnice Esme Šabić pod nazivom „Svijet svjetlosti i sjenki“predstavlja istinsko osvježenje, neobičan događaj i susret s njenim unutrašnjim svijetom u kome dominantno mjesto zauzima lament na rano djetinjstvo.

Autorica se predstavila s tridesetak radova nastalih u najsvježijoj fazi rada potvrđujući dosljednost u stilskom i motivskom opredjeljenju, ali nadograđujući slike postepenim ulaskom u predmetni svijet, istina u pravilu kao kombinacija sa apstrakcijom.

Izložbu je otvorio novinar i publicist Zlatko Serdarević koji je u analitički intoniranom tekstu pokušao dati osnovne karakteristike njene likovne poetike i njenog unutrašnjeg svijeta kojeg materijalizira.

Bogata paleta

„Esma Šabić je svojim djelima i kontinuiranom akcionošću, postala prepoznatljivo ime u likovnom životu Mostara, bez obzira na njenu skromnost, pri čemu isključivo mislimo na medijsku nenametljivost, koja uglavnom nije svojstvena određenom broju današnjih umjetnika. Čime nas u stvari Esma uvjerava da je postala nezaobilazan faktor kreatora posebnog likovnog umjetničkog izraza? Prije svega Esma je kao dugogodišnja umjetnica, koja na autentičan način materijalizira sve one unutrašnje turbulencije izazvane u interakciji s pojavnim svijetom, postigla onaj nivo metjea i likovne poetike koji je svrstaje u grupu zrelih umjetnica koja neprakidno u istraživačkoj tenziji otkiva skrivene odnosno onostrane svjetove.“

Serdarević je posebno akcentirao one referentne karakteristike njenog slikarstva koje je čine autentičnom slikarskom pojavom.

„Ono što odmah možemo uočiti i registrirati jeste njena bogata paleta karakteristična senzibilnim i strasnim ličnostima, a s druge strane njen potez – rezak, grčevit, naoko nenadan i u pravilu zakrivljen- nikad pravolinijski. Harmoničnost koloritnog spektra naglašene amplitude upučuje na zaključak da je riječ o umjetnici koja boju osječa i s njom ponajbolje komunicira. Otud udaljavanje od figuralnog i inklinacija ka apstrakciji u čijoj dubini se mogu razaznati elementi onostrane storije-refleksno opečaćene kao trag doživljaja. Njena stvaralačka mašta je uistinu toliko zanimljiva i osebujna da kod posmatrača već u prvom kontaktu stvara interakciju. Esma nas uspijeva preko ritmičnosti boja, njihovog odnosa i maštovitih poteza uvesti i zarobiti u svoj svijet, naglasio je Serdarević, podcrtavajući činjenicu da umjetnica emanira osječaj kao generirani element likovne akcionosti. Kompariraju li se radovi izloženi u ovoj istoj galeriji na njenoj prošloj samostalnoj izložbi i sadašnja postavka mogu se izvjesni pomaci ali ne toliko značajni da bi mogli govoriti o novom  ciklusu. Istina, sada se pojavljuju određene figure ali ipak u irealnom obliku. Figuralni svijet je u stanju nastajanja i nestajanja, zrcali se u stanju plamenih jezika, nestvarnog oblika koji ipak nagovještava realitet.

Refleksije na djetinjstvo

„Umjetnica kao da se ne želi udaljiti od svog zavičaja jer ovo su refleksije na djetinjstvo koje je provela u hercegovačkom kršu iz kojeg za jarkih ljeta isijava džemra onaj vreli zrak koji trepereći uzlazi u nebo sa užarenog kamenjara optočenog lišajevima pastelnih boja. Kroz tu džemru autorica u mlađanom dobu gleda predjele koji trepere stvarajuči nestvaran svijet prepun boja. Nema dakle transformacije u nekom širem smislu ali ipak postoji jer se ponegdje vješto krije a blago nazire realitet. Lirske fantazije se odvijaju u kontinuitetu a poetska asocijativnost umjetnice tvori djela snažnog svjetlosnog fluksa. Možemo ustvrditi da je sva ova postavka u stvari muzika mediteranskog krajolika sa svim bogatstvima-zvučnim, armoatičnim, vizuelnim.Esma intuintivno pokušaje tumačiti  slojevitost i toplinu sjetlosti, njene sadržaje, strukturu i uticaje. Sve su ovo intimne reakcije na taj začudni pojavni svijet njenog djetinjstva koga je godinama upijala i sad poput gotla izbija u svoj svojoj doživljenoj raskošnosti, kazao je Serdarević.

Akcentirana senzibilnost umjetnice dolazi do punog izražaja podastirući autentične slike proživljene u djetinjstvu koje su nataložene čekale trenutak oslobađanja. Ova postavka je prirodan slijed ranijih uradaka ove umjetnice tako da tvori čvrstu cjelinu njenog umejtničkog angažmana.

„Umjetnica je ushićena, njeni radovi su poput vulkanskih erupcija s rasutom svjetlosnom magmom koja svojim tokom ispisuje slike, i to njeno stanje traje od prvog do posljednjeg djela ne zaustvljajuči se ni pred ciklusima. Esma je dosljedna svojoj imaginaciji, svijetu kojeg perceptivnom snagom materijalizuje želeći nam otkriti nešto za nas nepoznato ali postojeće kao njen individualitet, posebnost, autentičnost dakle. Treba li Esmi valer, ili joj je dovoljna čista boja da dobije prefinjenost prelaza, harmoniju i slojevitost masa. Sigurno ne kad je po srijedi apstrakcija. Umjetnica na izvjestan način nadoknađuje valere slaganjem čistih boja praveći zamišljene prelaze i ponovo je po srijedi instikt, osječaj kao paradigma za dobrog majstora, dodao je Serdarević istakavši kako u ovim radovima možemo osjetiti iskrenost kao izuzetno značajnu vrijednost a uz to i dosljednost jer se jednostavno ona ne može uputiti drugom stazom do onom koja obitava u njoj.

Bezimene i svevremene slike

U katalogu izložbe navode se impresije književnika Dragana Marijanovića: „Esma svojim apstrakcijama pokazuje smisao, energiju, ljubav, formu nipošto. Svojim slikama ne nadjeva nazive. One su bezimene i svevremene. Kao i Nebo i Zemlja i koloriti koji ih povezuju i snagom očnih rožnica slikarice usmjeravaju ih k mostarskoj, hercegovačkoj, možda i dalmatinskoj, ali svakako –mediteranskoj bašći. Ona je u njoj topli, dragi dragi kist koji vodi svojevrstan dnevnik, dnevnik u kojem sve osim boja prolazi.“

Autorici je pjesnik Admiral Mahić posvetio pjesmu pod naslovom „Pred Esminim bojama“ u kojoj veli da da  pred njenim bojama nije kadar progovoriti jer „Vrije šumor boja u molitvi/ ko je mnogo patio, bit će pjesma! / Slika pjesme. Slika radost / u kojoj svako svoj dodir zna.“

Autorica se referira na percepciju unutrašnjih stanja nastojeći materijalizirati nanose vremena koje je ostavilo dubokog traga na njeno biće. Nju vodi intuicija i nastoji je poštovati ne obazirući se na pravce i isplative modne trendove. Ostaje zarobljena u svijet mediteranskog izdašnog i pulsirajučeg života sa akcentiranom svjetlosnom čarolijom pretvorenom u kolorit iz koga vrcaju miomirisi eteričnih trava. Krug je zatvoren-priroda i čovjek su jedno. Nadopunjuju se i žive u harmoniji zbog međusobne upučenosti. Od svega je možda najvažnije ovog puta istači da je upravo takva simbioza pobudila kreativnost kod Esme nudeći nam svoj doživljaj ali i opomenu odnosno upit- kuda idemo? DL

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *