Naslovna > SPECIJAL > U BiH JE, PREMA PROCJENAMA, 400.000 OBOLJELIH OD PTSP-a, Na ulicama se svakodnevno kreću “hodajuće bombe”
U BiH JE, PREMA PROCJENAMA, 400.000 OBOLJELIH OD PTSP-a, Na ulicama se svakodnevno kreću “hodajuće bombe”

U BiH JE, PREMA PROCJENAMA, 400.000 OBOLJELIH OD PTSP-a, Na ulicama se svakodnevno kreću “hodajuće bombe”

Nitko nema pouzdane podatke koliko je u BiH oboljelih od PTSP-a, ali ono što se zna jest da su podaci itekako zabrinjavajući: prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), PTSP u BiH ima više od 10 posto stanovništva, odnosno oko 400.000 ljudi, oko 3,000.000 ljudi u BiH imaju neki sa stresom povezan simptom. O svemu tome razgovarali smo s doc. dr. Zemirom Sinanović koji je magistrirao iz oblasti rata kao totalne društvene destrukcije, a doktorsku disertaciju obranio o temi “Sociološki aspekti samoubojstva u Bosni i Hercegovini (1985. – 2005.)”.

Što je zapravo PTSP?
– Znanstvena i stručna iskustva govore da su (i) puno razvijenija društva (npr. američko iskustvo iz Korejskog, a posebno Vijetnamskog rata – “vijetnamski sindrom”) od bosanskohercegovačkog imala (i danas imaju) značajnih problema vezanih za posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Poznato je da je pod “pritiskom” ratnih posljedica, službeno uvedena “nova” dijagnostička kategorija – PTSP /posttraumatski stresni poremećaj (Američka asocijacija 1980). Stanje PTSP-a prema tadašnjim dostignućima (koja ni danas nisu puno napredovala) karakteriziraju tri skupine simptoma: (1) neželjeno, bolno i uznemirujuće ponovljeno iskustvo šokantnog događaja, što se pojavljuje kao žive slike (flashback) ili noćne more; (2) pokušaji da se izbjegnu podražaji i situacije koje podsjećaju na traumatične događaje, što dovodi do emocionalne neosjetljivosti i socijalne izolacije; (3) znakovi hiperpobuđenosti, kao što su hiperuzbunjenost, pretjerane reakcije straha i nesanica. Posebno naglašavam da je na bosanskohercegovačkoj društvenoj sceni prisutan sustavni i ignorantski odnos, više nego što nedostaje resursa za kvalitetno liječenje i prevenciju PTSP-a. Ja sam u svome doktorskom istraživanju uzroka samoubojstava “morao” napraviti (i) značajan osvrt na PTSP, kao “bazi” iz koje se najčešće “regrutiraju” osobe sa suicidalnim namjerama, koje nerijetko završavaju i samoubojstvom. Poznato je da su traumatski događaji – kojih je u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini bilo i previše, doveli do velikog broja oboljelih od PTSP-a (što uključuje smrt ili ranjavanje ili prijetnju po vlastiti ili tuđi fizički integritet te nakon kojih se javlja intenzivan strah, bespomoćnost ili užas). Rat je katastrofa ogromnih razmjera i jedna od kolektivnih stresnih situacija koja pogađa većim/manjim intenzitetom cjelokupno stanovništvo. Na žalost, jačina ratne traume, posebno jačina bosanskohercegovačke ratne traume, znatno prevladavaju sposobnosti većine ljudi s njima se suočavati. Često znam upozoravati da se na ulicama bosanskohercegovačkog društva svakodnevno kreću “hodajuće bombe” – ljudi kod kojih se u značajnoj/kritičnoj mjeri akumuliralo socio-rizičnih čimbenika, tako da je dovoljna samo “kap” da se “čaša” prelije i da neočekivano i burno reagiraju – destrukcijom (fizičkim nasiljem, ubojstvima…) ili autodestrukcijom (samoubojstvima…).

Koliko u BiH ima oboljelih od PTSP-a?
– Nažalost, nitko nema pouzdan podatak koliko u BiH ima oboljelih od PTSP-a. Prema znanstvenim procjenama (a što je i moje istraživanje potvrdilo), poslijeratne štete zbog oštećenja mentalnog zdravlja stanovništva u Bosne i Hercegovine ogledaju se u 1,750.000 osoba koje imaju neki sa stresom povezani psihički poremećaj. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), PTSP u BiH ima više od 10 posto stanovništva, odnosno oko 400.000 ljudi. Najugroženija kategorija su demobilizirani borci, a posebno ratni invalidi, gdje se procjenjuje da trećina ove populacije – negdje oko 170.000 demobiliziranih boraca u Bosni i Hercegovini boluje od nekog simptoma PTSP-a. Upozoravam (i to) javno na problem PTSP-a u BiH predstavnike državnih struktura koji se ne osvrću na probleme svojih najzaslužnijih građana – demobiliziranih boraca/misleći pri tome na sve tri kategorije: pripadnike Armije RBiH, HVO-a i Vojske RS-a.  Trebaju/trebamo znati da se mnogi oblici PTSP-a mogu uspješno liječiti, ali isto tako mnogi oblici PTSP-a, ako nisu liječeni ili to nije učinjeno u pravo vrijeme i na pravi način, mogu dovesti do destrukcije/ubojstava i autodestrukcije/samoubojstava. Ipak, navodim pozitivan, na žalost, usamljen primjer Vlade Sarajevske županije, koja je (2007.) formirala Stručni tim za praćenje, prevenciju i liječenje demobiliziranih boraca i članova njihovih obitelji od PTSP-a), koji je pet godina radio na problemu PTSP-a (i ja sam bio član navedenog Stručnog tima). Na žalost, i Vlada Sarajevske županije nije ostala dosljedna, umjesto da nastavi s razvojem navedenog programa, odlučilo se za prekid rada navedenog Stručnog tima. Radi ilustracije, u nastavku navodim ključne zaključke našeg istraživanja: rezultati istraživanja su pokazali da je 32,8 posto ispitanika (u Sarajevskoj županiji) izražavalo blage simptome vezane za psihološku traumu, 30,6 posto umjerene simptome traumatizacije, a 18,6 posto vrlo izražene simptome PTSP-a. Iz svega proizlazi da 82 posto građana Sarajevske županije imaju neki sa stresom povezani simptom. “Prevedeno” na cijelo bosanskohercegovačko društvo i državu, ako uzmemo Sarajevsku županiju kao okvirni reprezentativni uzorak bosanskohercegovačkog društva, onda u Bosni i Hercegovini ima oko 3,000.000 ljudi koji imaju neki sa stresom povezan simptom. U odnosu na ove procjene, društvene, a posebno državne institucije i tijela u Bosni i Hercegovini su morale napraviti nužan alarm – uključiti sve svoje kapacitete u prevenciju PTSP-a. Umjesto prevencije, bosanskohercegovačko društvo i država su se “opredijelili” za produženi i transgeneracijski PTSP. Ovakve procjene/nalazi vezani za problem PTSP-a za bosanskohercegovačko društvo i državu nisu iznenađujući s obzirom da je cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine bilo izloženo svim mogućim psihotraumatskim događajima i situacijama poznatim u povijesti ratovanja i ljudskog stradanja, a koji su se događali kontinuirano i u ekstremno dugom razdoblju. Bosanskohercegovački primjer potvrđuje da se od države i društva na PTSP vrlo malo gleda, a skoro ništa (učinkovito) ne poduzima. PTSP je za državu BiH “zanemariv” problem i zato ga je stavila na marginu rješavanja, zato se (ni)malo čini na organiziranoj društvenoj prevenciji PTSP-a.

Prema Vašim saznanjima, koliko ih je zatražilo pomoć? Odnosno, koliko se broj oboljelih koji je poznat u javnosti razlikuje od onog za koji stručnjaci pretpostavljaju da je stvarni?
– U Bosni i Hercegovini zabilježena je izuzetno niska razina registriranja oboljelih od PTSP-a (u odnosu na procjene o stvarno oboljelim). Kao potvrdu navedenog, navodim primjer Sarajevske županije, gdje je službeno registrirano oko 55.000 demobiliziranih boraca. Ako se vratimo na procjenu da jedna trećina braniteljske populacije boluje od nekog simptoma PTSP-a, onda u Sarajevskoj županiji, prema tim procjenama, ima oko 35.000 demobiliziranih branitelja koji boluju od nekog simptoma PTSP-a. Prema službenim podacima (do kojih je naš Stručni tim došao), npr. 2008. godine (13 godina nakon rata) je u Sarajevskoj županiji službeno bilo registrirano oko 3000 oboljelih od PTSP-a, ili oko 6 posto od procjene ukupno oboljelih od PTSP-a – 35.000.
Moramo znati da danas oni koji su plaćeni iz proračuna – točnije oni koji “izdaju” najčasniji dio društva – demobilizirane branitelje, nisu se udostojali imati bar točne evidencije o broju samoubojstava demobiliziranih branitelja (u što sam se i ja osobno uvjerio kroz svoje istraživanje: najodgovorniji i najpozvaniji za podatke o samoubojstvima demobiliziranih branitelja imali su najneažurnije podatke), a kamoli da imaju ažurne podatke o oboljelima od PTSP-a i da poduzimaju učinkovite mjere na  prevenciji i predikciji PTSP-a i samoubojstva. Po meni, ovakva “društvena patologija” se rijetko u povijesti naroda može naći.

Mnogi zbog socijalnog straha/stigme koja prati oboljele od PTSP-a odbijaju potražiti pomoć – često ih prati “etiketa” radno nesposobnih, potencijalno opasnih, emocionalno nestabilnih itd. Kako se izboriti  s tim, koliko je zapravo ta stigma prisutna u društvu?
– Moramo svi znati da je dobra informiranost i znanje o PTSP-u prvi korak k uspješnom oporavku. U Bosni i Hercegovini, kao tradicionalnom društvu, snažno je izražena stigma naspram izraženog problema PTSP-a. Demobilizirani borci se, zbog stigme, rijetko odlučuju sami zatražiti pomoć vezanu za problem PTSP-a. Ovdje se radi o trodimenzionalnom problemu: niska razina znanja o PTSP-u kod (1) samih demobiliziranih boraca; (2) na žalost (i) kod medicinskih i drugih stručnih radnika; (3) ali i kod članova obitelji demobiliziranog borca. Dakle, PTSP kao vrlo izražen problem bosanskohercegovačkog društva i države je u isto vrijeme skoro “nepoznat” problem. Prethodno navedeno govori da se na problem PTSP-a u BiH (i) dalje gleda kao gubljenje ponosa i dostojanstva demobiliziranog borca, koji krvavo stečeno herojstvo u ratu treba kukavički “prodati” u miru – da gubi bitku od “nevidljivog neprijatelja”.

Koji su simptomi PTSP-a? Kako se ovo oboljenje razvija uzimajući u obzir činjenicu da se ponekad simptomi javljaju i 20 godina nakon traume? Odnosno, kako simptome može prepoznati sam pojedinac, a kako ljudi iz njegove najbliže okoline?
– Neću ništa novo reći, ali ću samo naglasiti/ponoviti već rečeno: U procesu tretmana osoba s PTSP-om nailazi se na prepreke koje mogu biti od (1) pacijenta: izbjegavanje odlaska kod psihijatra ili nekog drugog stručnjaka…; (2) psihijatra/stručnjaka: nedovoljno znanja o PTSP-u ili izbjegavanje traumatske priče/zbog činjenice da je i sam to prošao; (3) u dijelu socijalne potpore: koja je, na žalost, u BiH posebno izražena u negativnom smislu. Naglašavam da je PTSP intenzivna prolongirana reakcija na stresni događaj. U rijetkim slučajevima, ovo latentno razdoblje može biti i nešto duže – tzv. posttraumatski stresni poremećaj s odgođenim početkom (procjene govore da to može biti i nakon 20 godina od stresnog događaja). Zbog izloženosti događajima koji simboliziraju traumatski događaj javljaju se smetnje sna, prekomjerna napetost i preosjetljivost, smetnje koncentracije, hipervigilnost, reakcija pretjeranog straha, vegetativne reakcije te agresivno reagiranje različitog intenziteta. Osim opisanih simptoma, mogu biti prisutni i drugi, kao anksioznost s premorom i nemirom, koji mogu predstavljati osnovu za nastajanje ovisnosti o alkoholu i drogama. Osjećaj krivnje, srama, progresije depresivnih osjećaja mogu dovesti (i) do samoubojstva. Maligni oblik PTSP-a kod demobiliziranih branitelja karakteriziran je nasilnim, eksplozivnim ponašanjem, socijalnom izolacijom, gnušanjem prema samome sebi i perzistentnim ponovnim doživljavanjem ratne traume. Mogu se javiti (i) simptomi organskog psihosindroma, kao što su poteškoće pamćenja, koncentracije, emocionalne labilnosti te somatske tegobe, kao što su glavobolja, bol u prsima, vrtoglavica, impotencija, a nisu rijetki i napadi panike.

PTSP se najčešće veže za ratne veterane, no nije mali broj oboljelih od PTSP-a kod poslijeratnih generacija – on nije samo posljedica rata. Što je tomu razlog?
– Moramo znati, a to posebno mora znati država BiH, da demobilizirani branitelji, herojstvo krvavo stečeno u ratu “ne daju” za društveno ponižavanje u miru. Uz PTSP stvaraju se realni preduvjeti za destruktivno ponašanje, a u takvom stadiju može doći (i) do samoubojstva. U navedenim situacijama, da postoji adekvatna društvena prevencija, PTSP bi se u poslijeratnom razdoblju “razvlačio” toliko dugo da ne bi presudno utjecao na život traumatiziranog. Bosanskohercegovačko društvo, ne samo da ne poduzima mjere na prevenciji PTSP-a, već sustavni radi na stvaranju društvenog ambijenta koji i dalje ostaje stresan te slobodno možemo kazati da je na sceni produženo stresno razdoblje – PTSP, koji ne samo da snažno utječe na one koji su doživjeli ratni stres, on proizvodi i tzv. transgeneracijski PTSP, od kojeg obolijevaju nove generacije rođene poslije rata. Posebno je zabrinjavajuća činjenica da se kod velikog broja građana Bosne i Hercegovine (ratnih i poslijeratnih generacija) sve više manifestiraju pojačani indikatori PTSP-a (koji imaju za posljedice pojačanu agresivnost i autoagresivnost), što može dovesti (u slučaju izostanka adekvatne predikcije i prevencije) do društvene ekspanzije navedenog poremećaja, odnosno masovnih samoubojstava, ubojstava, ali i porasta/ekspanzije maloljetničke delinkvencije…

Vrlo često se za ovo oboljenje veže riječ nasilje. Oboljeli su ponekad agresivni, skloni samoubojstvima i sl. Nažalost, broj samoubojstava je iz godine u godinu veći, što i nije čudo s obzirom na opće stanje države. Koje su to nadležne institucije i što općenito na nekoj razini (bilo grada, županije, entiteta ili države) vlast može učiniti po ovom pitanju?
– Za PTSP smo nadležni svi: ako osobno imamo nekih od simptoma PTSP-a, ne trebamo ih stigmatizirati, već zatražiti pomoć stručnjaka. Isto tako, ako supruge (kao najčešći mogući “dijagnostičari”) kod svojih supruga primijete da to “nisu više njihovi muževi” u smislu ponašanja, ne trebaju ići “tuk na utuk” i time rasplamsavati PTSP s neizvjesnim ishodom (a najčešće nasiljem u obitelji, ali i drugim težim oblicima), već dodatnim osobnim naporom “suzbijati” simptomatologiju PTSP-a, ali i pokušati utjecati na supružnika da se što prije obrati stručnjaku. U protivnom, u osnovnoj stanici društva – obitelji, mi ne samo da ne suzbijamo PTSP već utječemo na formiranje produženog stresnog ambijenta – produženog PTSP-a, a još ako su tu i djeca, tada se razvija i transgeneracijski PTSP, koji, nažalost, može biti izraženiji kod djece koja nisu ni rođena u ratu. Država mora što prije ući u “rat” s “nevidljivim neprijateljem” – PTSP-om, na način da razvije adekvatne znanstvene i stručne programe na polju predikcije i prevencije PTSP-a. Pravo da vam kažem, kada uzmete u obzir nedavno objavljenu institucionalnu/državnu informaciju – “…da je Bosna i Hercegovina  razvila opsežnu mrežu u oblasti mentalnog zdravlja te postala lider u regiji kada je riječ o poboljšanju usluga u procesu mentalnog zdravlja ljudi”, onda kao stručnjak tek tada shvatite u kakvom licemjernom društvu živite. Potrebno je naglasiti (i) činjenicu da bosanskohercegovačko društvo počinje karakterizirati fenomen “boračke solidarnosti”.  Kada je npr. javnosti poznat slučaj heroja iz rata kojem društvo u miru ne pruža društvenu jednakost u odnosu na ostale članove. Heroj koji je bez posla, ponižen i on i njegova obitelj,… prozivan za svoj patriotizam, društveno “sotoniziran”,… i kao takav izvrši samoubojstvo. Slični njemu i u sličnom društvenom položaju,  a ponajviše slabiji od njih iz iste one solidarnosti iz rata kada su rame uz rame svakodnevno bili na crti između života i smrti ponovno se solidariziraju i ovaj put odlaze u smrt “pozivajući” jedni druge. Neki uspiju pobjeći iz ovakvog društvenog ambijenta (iseljenje u druge zemlje,…) jer znaju da “ostanak u zemlji znači smrt”. Na žalost, u BiH samoubojstvo sve više i više predstavlja bunt protiv bosanskohercegovačkog društva, odbijanje da se živi u njemu i doživljavanje smrti – samoubojstva kao jedinog rješenja svih nevolja. Podaci o broju samoubojstva pripadnika ARBiH, HVO-a i Vojske RS -a nigdje se u BiH ažurno ne vode. Ovdje izneseni podaci urađeni su na bazi nekoliko raspoloživih izvora za određena razdoblja kao i na bazi moje osobne procjene/istraživanja. Ostaje velika dvojba zašto bosanskohercegovačko društvo i država ne žele ažurno voditi bar brojke o samoubojstvima svojih demobiliziranih branitelja. Podaci o samoubojstvima demobiliziranih branitelja u BiH za razdoblje 1996. – 2012. (demobilizirani branitelji žive u “produženom ratnom razdoblju” – “ginu od nevidljiva metka”). Od tri komponente, demobilizirani branitelji Armije RBiH su na trećem mjestu po stopama samoubojstava (imaju oko 1500 samoubojstava – točnije imaju najmanju stopu samoubojstava). Pripadnici HVO-a su na drugom mjestu po stopama samoubojstava (imaju oko 500 samoubojstava). Na prvom mjestu, točnije uvjerljivo najveći broj (i najveće stope) samoubojstava imaju pripadnici Vojske RS-a (u odnosu na pripadnike ARBiH i HVO-a) i to: 3000. Ukupan broj samoubojstava, za razdoblje 1996. – 2012., demobiliziranih pripadnika Armije RbiH, HVO-a i Vojske RS-a iznosi zabrinjavajući 5000. Za vrlo izražen problem bosanskohercegovačkog društva i države – PTSP “nitko” nije nadležan, bar po rezultatima onoga što možemo nazvati predikcija i prevencije. Moramo znati (i) činjenicu da je država Bosna i Hercegovina nedavno izišla iz rata, u kojem je izvršen, osim genocida, urbicida… i sociocid – ubijanje društva. Kada uzmete sveukupne posljedice rata u BiH, i opseg i jačinu traume koja je zadesila njezino stanovništvo – s aspekta znanosti moramo ipak biti zadovoljni činjenicom da opseg i jačina ratne traume nisu uspjeli slomiti duh bosanskohercegovačkih građana. Kada država ima na listi prioriteta vidljive posljedice: oporavak i izgradnja gospodarskih i stambenih kapaciteta i dr., “teško” je očekivati da država ulaže i u “nevidljivi” problem – problem PTSP.

Objavili ste knjigu “Samoubojstvo – izbor pojedinca i (ili) posljedica krize”. Koji je odgovor – zašto samoubojstvo i možemo li smanjiti njihov broj?
– Problem samoubojstva je interdisciplinarni problem, samo takvim pristupom možemo nešto značajnije reći o samoubojstvu uopće. Svatko od nas možda zna neke pojedinačne slučajeve i razloge zbog kojih je počinjeno samoubojstvo, ali na osnovi toga mi ne možemo zaključivati o stvarnom uzroku i motivu samoubojstva. Nikada nećemo doznati zašto se stvarno (bilo koje) samoubojstvo dogodi. Jednostavno što osoba koja izvrši čin samoubojstva više nije s nama, a mi možemo samo nagađati što je stvarni uzrok i motiv samoubojstva, pa makar imali i oproštajno pismo te osobe (koje ne mora sadržavati stvarni uzrok samoubojstva, jer ni sama ta osoba ne mora znati što je stvarno kod nje “prelilo čašu” pa da se odluči za čin samoubojstva). Ovo potvrđuje kompleksnost problema samoubojstva. Ali, to ne znači da možemo ostati pasivni naspram navedenog problema. Kada govorimo o uzročnicima samoubojstva, njih ima čitava paleta, i oni se međusobno nadopunjuju, ali i smjenjuju na skali uzročnika. Ipak, najveće mogućnosti za objašnjenje samoubojstva imaju one znanstvene discipline koje se nalaze na granici gdje se individualno i društveno prožimaju. Svakako, predikcija i prevencija samoubojstava je moguća na način da napravimo stručni i znanstveni uvid u listu najčešćih uzročnika samoubojstava, koji u BiH sve više i više pripadaju društvenom ambijentu koji pogoduje razvoju istih. Poznato je da su prisutni (i) neki (oprečni) stavovi da odgovor na samoubojstvo postoji. Prema navedenom, moguće je spriječiti samoubojstvo u mnogim slučajevima, preokrenuvši tijek emocija, misli,… odnosno suicidalnih namjera pojedinaca koji autodestrukciju smatraju jedinim mogućim izlazom.

Zašto je ovaj problem “nevidljiv” za nadležne institucije?
– Što naše društvo i država čine: društvo i država imaju ambivalentan odnos prema osobama oboljelima od PTSP-a, jer struka o tome problemu malo govori, a okolina okreće glavu. Psihička oboljenja u stalnom su porastu u Bosni i Hercegovini i predstavljaju veliki problem, ne samo zbog učestalosti, već i zato što su njihove posljedice mnogo teže po pacijente… U posljednjih nekoliko godina, kod nas se povećao broj oboljelih od PTSP-a, neuroze, fobije i šizofrenije.

Koliko ljudi općenito znaju o ovom problemu?
– Rezultati brojnih istraživanja su pokazali da demobilizirani branitelji s PTSP-om imaju značajno više izražene deficite na razini globalnih intelektualnih sposobnosti, umne učinkovitosti, funkcijama pamćenja, izraženu mentalnu deterioraciju. Navedene kongitivne – intelektualne sposobnosti visoko negativno koreliraju s jačinom PTSP-a. Težina traume i jačina PTSP značajno utječe na oštećenja kognitivnih sposobnosti te dovodi do deficita u funkcijama pamćenja, kao i poremećaja globalnih intelektualnih sposobnosti kod demobiliziranih branitelja s jakim i razvijenim PTSP-om. PTSP se razvija kao odgovor na traumatski stres, što je određeno vrstom i okolnostima traume, osobinama ličnosti te socijalnom okolinom. Trauma pogađa sve sfere ljudskog funkcioniranja, a tretman posljedica nastalih uslijed traume zahtijeva sveobuhvatan pristup. Znanje o ovome u Bosni i Hercegovini je dosta ograničeno.

Kako se nositi s PTSP-om?
– Činjenica da supruga i djeca ratnih veterana oboljelih od PSTP-a pokazuju neke od simptoma sekundarnog traumatskog stresa, što nagovještava ozbiljan transgeneracijski problem. Sekundarnom traumatskom stresu posebno su podložne, osim djece, i žene koje su dugo godina bile u braku s oboljelim od PTSP-a, nezaposlene žene… Zbog toga, stručnjaci ozbiljno upozoravaju da se tijekom liječenja demobiliziranih branitelja oboljelih od PTSP-a mora pružiti i psihološka potpora njihovim suprugama te pomoći članovima obitelji da se nauče nositi sa sekundarnim traumatskim stresom. Potrebno je naglasiti da prevencija PTSP-a igra značajnu ulogu u ukupnoj prevenciji samoubojstava. Prevencija PTSP-a obuhvaća: (1) socijalnu stabilnost pojedinca; (2) smanjeni rizik; (3) plansku strategiju suočavanja sa stresom. U Bosni i Hercegovini su najzastupljenija psihijatrijska kategorija, nažalost, ljudi s PTSP-om i to demobilizirani branitelji. Slučajevi se svakodnevno povećavaju (i u kvantitativnom i kvalitativnom smislu) i ovome se ne vidi kraja. Nitko u Bosni i Hercegovini ne želi cjelovito sagledati problem PTSP-a, problem se sustavno zanemaruje, nema strategije… Daljnja znanstvena promišljanja idu u smjeru da bosanskohercegovačko društvo, zbog pasivnog odnosa prema braniteljima Bosne i Hercegovine, sve više gubi obitelj kao osnovnu stanicu društva.

Tko je doc. dr. Zemir Sinanović
Doc. dr. Zemir Sinanović magistrirao je iz oblasti rata kao totalne društvene destrukcije. Obranio je doktorsku disertaciju o temi: “Sociološki aspekti samoubojstva u Bosni i Hercegovini (1985. – 2005.)”, gdje je jedan od fokusa istraživanja stavljen (i) na posttraumatski stresni poremećaj. U okviru Stručnog tima za izradu i implementaciju “Programa praćenja, prevencije i liječenja demobiliziranih branitelja i članova njihovih obitelji od PTSP” (Vlada Sarajevske županije) dao je značajan doprinos na prevenciji posttraumatskog stresnog poremećaja i samoubojstva demobiliziranih branitelja. Ispred Bosne i Hercegovine, kao stručnjak, povremeno je angažiran na međunarodnom znanstveno-istraživačkom projektu: psihosocijalna potpora u Bosni i Hercegovini. Suradnik je Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sveučilišta u Sarajevu. Član je međunarodnog stručnog tima Instituta za istraživanje genocida Kanada. Objavio je (autorstvo/koautorstvo) 11 knjiga, priručnika… i 40 stručnih i znanstvenih radova (najviše iz oblasti društvene destrukcije: posttraumatski stresni poremećaj, samoubojstva, ubojstva…). Sudjelovao je na 55 (domaćih i međunarodnih) konferencija, seminara… najčešće kao predavač. Sudjelovao je u istraživanju i izradi šest stručnih i znanstvenih projekata.

Razlike po entitetima

Je li uopće poznat broj samoubojstava u BiH i može li se ta usporedba, prema broju stanovnika, usporediti, na primjer, 1984., 1994., 2004. (odnosno prije i poslije rata)?

Na bazi rezultata moga istraživanja, iz prethodne tabele vidljivi su sljedeći pokazatelji: U razdoblju 1985. – 2005. ukupno je u Bosni i Hercegovini počinjeno samoubojstava – 10.219, od čega: predratno razdoblje (1985. – 1991.) – 3583 samoubojstva; ratno razdoblje (1991. – 1995.) – 1637 samoubojstava; poslijeratno razdoblje (1996. – 2005.) – 4999 samoubojstava.

Iz prethodne tabele vidljivi su sljedeći podaci: u razdoblje od 1992. – 2011. (dvadeset godina) u Bosni i Hercegovini počinjena su 9753 samoubojstva (prosječno godišnje 488), od čega 3578 u Federaciji BiH (gdje postoji mala vjerojatnost neažurnosti dijela podataka o brojevima samoubojstava za neka područja, ali bez značajnog utjecaja na ukupne stope samoubojstava), a 6175 u Republici Srpskoj. Iz navedenih pokazatelja uočljiva je činjenica da su stope samoubojstava u Republici Srpskoj 2-4 puta više od stopa samoubojstava u Federaciji BiH, odnosno da u Republici Srpskoj imamo 2-4 puta više samoubojstava nego u Federaciji BiH (što je poseban znanstveni fenomen – u okviru istog/bosanskohercegovačkog društva i države imamo značajne razlike u samoubojstvima po entitetima).

Živimo produženo stresno razdoblje

Je li se država ikada, u 20 godina nakon rata, ozbiljno pozabavila pitanjem oboljelih od PTSP-a, broju samoubojstava, agresiji i sl. problemima? Koji bi bio prvi korak u ustavnom, ozbiljnom pristupanju ovom problemu?
– Demobilizirani branitelji koji su oboljeli od PTSP-a često (i) ne znaju kome se obratiti za pomoć, nisu u stanju “proraditi” svoju bolest pa se zatvaraju u obitelj u kojoj na sve oko sebe djeluju kroz simptome i poremećaje, s (i) tragičnim posljedicama. Iskustva iz istraživanja govore o tragičnim slikama bosanskohercegovačkih demobiliziranih branitelja – koji danima/mjesecima/godinama žive izolirani (i) u zamračenim sobama gledajući autentične ratne snimke ili ratne filmove, točnije žive u “beskonačnom ratu”. Bosanskohercegovačko društvo i država su uspjeli “osigurati“ svojim demobiliziranim braniteljima: produženi PTSP, transgeneracijski PTSP, “beskonačni rat”, sigurno samoubojstvo – kada se ubije s nekoliko kilograma eksploziva, brutalno samoubojstvo – kada izvrši samoubojstvo npr. motornom pilom; dvostruko samoubojstvo – kada na putu punom zavoja vozi auto 240 km/h i pri tome sebi pištoljem puca u glavu. Moramo se zapitati, hoćemo li uspjeti ući na sramnu stranicu povijesti i potisnuti “vijetnamski sindrom” i u kategorizaciju PTSP-a uvesti najteži do sada oblik PTSP-a “bosanski sindrom”, ne kao primarnu posljedicu proteklog rata već kao posljedicu produženog strasnog razdoblja. Jedan od načina društvene prevencije PTSP-a, a samim tim i samoubojstva je pomoć oboljelim kroz formiranje Udruženja, kojima primarni ciljevi trebaju biti: okupljanje demobiliziranih branitelja i invalida liječenih (i potencijalnih) od PTSP-a, zaštita i promocija novih interesa, suradnja s državnim i međunarodnim organizacijama, isticanje istine i zaštite digniteta. Socijalno nepovoljni uvjeti života, nezadovoljstvo bračnim stanjem, usamljenost, nezaposlenost, starost, bolest, gubitak voljene osobe, poslovni neuspjeh i u nas, vrlo često posttraumatski stres (PTSP) uvjetovan ratnim strahotama, najčešći su čimbenici koji utječu na povećan broj samoubojstava u Bosni i Hercegovini.
Protekli rat u Bosni i Hercegovini ostavio je teške psihičke posljedice za mnoge njegove aktivne sudionike, što se izražava kroz veliki broj oboljelih od PTSP-a, poznatijeg kao “vijetnamski sindrom – bosanski sindrom”. Prema analizama nekih stručnjaka, na samoubojstvo se najčešće odlučuju “oni potaknuti neriješenim problemima i osjećajem otuđenosti od društva”, a tome doprinosi i nedovoljna briga društva prema bivšim braniteljima, što kod njih izaziva osjećaj zaboravljenosti i odbačenosti.

Razgovarala: Sanja Dedić

Ostavi Komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Potrebna polja su označena *

*

4 × two =

Scroll na vrh