Naslovna > MOSTAR > Plači voljeni grade
Plači voljeni grade

Plači voljeni grade

Onaj tko poteže za destrukcijom nad blistavom tradicijom i identitetom grada sam je sebi presudio da ode u  vječni zaborav

Mostar je u svom razvoju prolazio kroz  nekoliko povijesnih razdoblja i svako od njih je imao svoje specifičnosti.

Ako se odlučimo na analizu urbanog i arhitektonskog razvoja doći ćemo do rezultata koji govore  ne samo o susretanju nego i o prožimanju utjecaja sa istoka i zapada, odnosno dvije civilizacije, što je posljedica njegovog  ne samo geografskog nego i strateškog položaja. Dovoljno je danas pažljivo promatrati Glavnu ulicu, definirane urbane fizionomije, i već na prvi pogled moguće je uočit izuzetno bogatstvo graditeljskog nasljeđa iz svih perioda koji su definirali razvoj grada.

Upravo iz tog razloga, ova ulica zaista predstavlja jedinstvenu prostornu cjelinu koja se gradom proteže longitudinalno.

U ovom tekstu pozabavit ćemo se analizom kulturno povijesnog graditeljskog nasljeđa iz austrougarskog perioda (1878. – 1918.)  kao sastavnici sveukupne arhitekture grada nastale od osmanskog perioda do suvremenog trenutka.

Na prijedlog Engleske i Njemačke 1878. godine izglasan je mandat velikih sila za vojnu okupaciju Bosne i Hercegovine i preuzimanje administracije od strane Austro-ugarske dvojne monarhije. Ta odluka je formulirana u XXV članku zaključaka mirovnog kongresa u Berlinu koji je trajao puni mjesec dana (13. lipnja – 13. srpnja 1878.) na kome je održano 20 sjednica.

Car Franjo je imenovao generala Stjepana Jovanovića za zapovjednika vojske koja je trebala ući u Hercegovinu. Austrijska vojska  se  u noćnim satima 5.kolovoza 1878. godine spustila u Jasenicu bez otpora domaćeg stanovništva . Sutradan je umarširala u grad  i od tada počinje novi period razvoja Mostara. Samo godinu dana kasnije prema rezultatima popisa Mostar broji 10 848 stanovnika.

Taj period je karakterističan po nizu novina koje karakteriziraju europeizaciju Mostara u svim oblastima pa i u arhitekturi. Dotadašnje principe izgradnje niskih stambenih kuća i poslovnih prostora zamjenjuju novi karakteristični za promišljanja i tradiciju arhitekata koji  djeluju  u europskim metropolama, Beču prije svega, a potom u Parizu, Berlinu, Pešti, Pragu i drugim gradovima. Uvođenje reda u građenju nova vlast ostvaruje samo dvije godine nakon dolaska.

Novi odnos prema urbanizmu i arhitekturi

Naime 14. svibnja 1880. godine Zemaljska vlada donosi „Građevni red za Sarajevo i za one  gradove i trgovišta u BiH , koje će posebna naredba Zemaljske vlade podvrgnuti ovim ustanovama.“ Ovim je dokumentom, s preko 82 članka, na sistemski način normirano uređeno područje građenja za naseljena mjesta u BiH. Nadalje, sama činjenica da je zatim nova vlast 1890. godine osnovala Građevinsko odjeljenje Zemaljske vlade u Sarajevu kao i pet tehničkih odjeljenja u okružnim oblastima jasno govori o ozbiljnosti sa kojom su prišli ovoj problematici. Započinje gradnja masivnih višekatnica sa daleko većim gabaritnim dimenzijama, specifičnih volumena i stilskih izraza tog vremena. Uz to se napuštaju stari obrasci rasporeda i veličine prostorija kao i uvriježeni materijali jer nisu omogućavali zahtjeve statike višekatnica. Jedini tvrđi objekt građen po europskim uzorima a u vrijeme osmanske uprave je zgrada Engleskog konzulata na Carini koja i danas postoji. Bila je vlasništvo porodice Bjelobrk a locirana je na Glavnoj ulici u kojoj je prije Drugog svjetskog rata djelovao Higijenski zavod.

Ličnosti koje su dale pečat prvoj  planskoj gradskoj urbanizaciji tog vremena su gradonačelnik (1909-1919.) Mujaga Komadina kao lucidni investitor, i inženjer Miloš Komadina. Kao mjernik u Okružnoj oblasti  Mostar nemjerljiv doprinos u projektovanju objekata i infrastrukture dao je upravo inženjer Miloš Komadina (Rastat, Baden, Njemačka, 1856., Mostar, 1931.). Projektirao je u gradu niz mostova, propusta, radio nacrte za proširenje ulica, vršio dogradnju objekata, izradio plan Rondoa sa alejama i za scenu u Oficirsko-činovničkoj kasini na Mejdanu, bavio se arheološkim istraživanjima… Za sve te zasluge proglašen je  1898. godine počasnim građaninom Mostara. Njegov grob sa masivnim spomenikom nalazi se u groblju Masline.

Zahvaljujući brižnom odnosu prije svega stručnih lica i  ustanova u kojima su radili a koje je vlast formirala, forma i struktura urbanog područja  Mostara odnosno njegova morfologija sve više podsjeća na europske gradove. Ipak, ono što ga izdvaja i čini zanimljivijim, autentičnijim i gotovo romantično privlačnijim za strane posjetioce jeste upravo konglomerat orijentalno-mediteranske i nove arhitekture bazirane na iskustvima europskih stručnjaka. Austrija se nastoji približiti ovdašnjem čovjeku tražeći prihvatljivo rješenje između osmasko-mediteranskog stila i eklekticizma karakterističnog za europska strujanja u kasno XIX stoljeće. Pronađeno je u takozvanom pseudomaurskom izrazu kakvog reflektiraju  objekti Hotel Neretva (1892.); Gimnazija (1897.); Mekteb (prvobitno)-Simfonijski orkestar (1902.); Mekteb(prvobitno)-Muzej Hercegovine (1899.); Vakufski dvor (1894.)…

Zastupljenost europskih stilova u Mostaru

Stil eklekticizma, a riječ je grčkog porijekla što znači birati najbolje, podrazumijeva spajanje odnosno miješanje raznih arhitektonskih stilova. U arhitekturi se javlja u XIX stoljeću a pristalice nastoje upotrebljavati ili imitirati elemente iz različitih a često kontradiktornih stilova. Za ovaj pravac je Charles Baudelelaire rekao: “Dvojba je odvela neke umjetnike da prose od svih drugih umjetnosti.“

Međutim, stil secesije (art nouveau) javlja se nakon akademizma i eklekticizma tokom  zadnjih desetljeća XIX stoljeća (fin de siecele) i zahvaljujući tome što unosi elegantnu prefinjenost zakrivljenih linija i ornamentalnost plošnih linija dobiva daleko veću popularnost. U Sjedinjenim američkim državama ga nazivaju  art deco, u Francuskoj i Belgiji art nouveau, u Njemačkoj je to znani jugenstil, u Italiji  floreale, u Engleskoj modern style dok ga Španjolci nazivaju modernisimo. Ovo jasno govori o rasprostranjenosti  secesije i općoj opčinjenosti zbog unošenja elemenata umjetnosti.  U suštini inicijatori su željeli spojiti umjetnost i zanat tako da nastaju fasadna platna sa dekorativnim ukrasima preko štuko odnosno plastičnih elemenata stiliziranih floranih motiva.

Zgrada ZE-ME s impresivnom fasadom

Prepoznatljivi su elementi stila secesije na zgradi  sa tri kata, popularno nazvanoj ZE-MA (Zemaljski magazin) ili NA-MA (Narodni magazin) na Glavnoj ulici koja je sagrađena 1910 . godine prema projektu znamenitog arhitekte Josipa Vancaša.zema

Zgradu je podigao Mujaga Komadina, tadašnji gradonačelnik Mostara i unajmio je za vojnim vlastima za potrebe austrougarske vojne komande. I danas iznad  centralne porte stoji uklesani napis „K.und K. Militar comando“ dok su se sa bočnih strana u dvije niše sve donedavno nalazili štuko ukrasi sa konturama dva grba ispod kojih su unakrsno postavljena dva mača. I ova kao i mnoge druge stare zgrade ima svoju zanimljivu storiju. Nakon odlaska Austro-ugarske objekt su 1920. godine kupila dva brata Đorđe i Lazar Peško, članovi  veoma bogate mostarske porodice koja se bavila trgovinom. Oni vrše određene adaptacije u prizemlju kako bi dobili jednu prostranu salu.U prizemlju ovog objekta nalazile su se poslovne prostorije.

U sjevernom krilu jedno vrijeme je bila kafana „Hercegovina“ da bi  po nacrtu Miroslava Loose ona pretvorena u prostranu salu za potrebe  ton kina sa nazivima Kino „Hercegovina“ i kino „Neretva“. Konačno novi vlasnici Alferd Lajhner i Ljubomir Kovačina otvaraju Kino „Korzo“. Kako ni njima nisu cvjetale ruže, iznajmljuju salu Voji Jovanoviću za iste potrebe. Zanimljivo je da tridesetih godina prošlog vijeka to kino ima 220 sjedišta sa stolicama i 100 mjesta na zajedničkim klupama. Jovanović je uspio kino održati sve do 1947. godine od kad se otvara ZE-MA kao jedina robna kuća u Mostaru. Kino pod nazivom „Partizan“ ponovo je proradilo u okrilju Hrvatskog društva „Hrvoje“ sve do 1957. godine. Na gornjim etažama su bile prostorije Učiteljske škole da bi  konačno, uz izvjesnu nadogradnju sa  zapadne strane,  u njoj bila smještena administracija Opštine Mostar.

Isti arhitekta Josip Vancaš, skloniji stilu historicizma, projektira zgradu Filijale Zemaljske kasnije Srpske banke, koja se nalazi preko puta Narodnog pozorišta. Sagrađena je 1910. godine i predstavlja jednu od najmarkantnijih zgrada austrougarskog perioda. Na njoj je secesija daleko više akcentirana, ne samo na fasadnim platnima nego i na metalnim dijelovima otvora i ogradi stepeništa. Eklatantan primjer elegantnih zakrivljenih linija prirodnih oblika (cvijeća), karakterističnih upravo za secesiju još se i danas vidi na metalnoj zaštiti ostakljenih otvora masivne porte.  U ovom stilu građene su i dvije reprezentativne stambene zgrade u Liska ulici a to su vile „Zahumka“ i „Neretvanka“ (1906.) kod Dispanzera. U  njihovim interijerima nalaze se tipični primjeri secesijskog stila na stubišnim čeličnim ogradama.

Destrukcija umjesto rekonstrukcije

Kontinuitet graditeljskog nasljeđa iz svih perioda koji su definirali razvoj Mostara je evidentan. S jedne strane imamo vrlo uspješnih rekonstrukcija poput stambenih kuća Muslibegovića, Kajtaza, Bišćevića iz osmanskog perioda a s druge strane  Vile „Peško“ na Rondou, zgrade Zubne klinike „Jurišić“ na Štefanijalu, MC Pavarotti, Općinskog suda u Cernici i na Glavnoj ulici, Vijećnice na Bulevaru, HKD„Napredak“, Biskupskog dvora, Vladičinog dvora, Vakufskog dvora, Banje, Feslerove zgrade (Rektorat) na Rondou iz austrougarskog perioda. Sve su ove zlata vrijedne perle gradske niske obnovljene brižljivošću i visokom sviješću prema značaju graditeljskog nasljeđa ranijih gradskih rukovodstava, čelnika grada, stranačkih čelnika i stručnih institucija pa i pojedinaca koji su digli glas da se takvo blago apriori spasi.dsc_0619

Identitet svih naroda i građana Mostara potvrđuje se i kroz  ovaj segment kulturno  povijesnog nasljeđa. Danas se čuju prijeteći glasovi o nakani rušenja zgrade ZE-ME nad kojom se 20 godina poslije ratne kataklizme ponovo nadvio Domaklov mač. Ako postoje izvjesna sredstva za rušenje ona mogu biti upotrebljena za temeljitu zaštitu ili djelomičnu rekonstrukciju u smislu poboljšanja statike devastiranog objekta.  Onaj tko poteže za destrukcijom nad blistavom tradicijom i identitetom grada sam je sebi presudio da ode u  vječni zaborav. Struci se ne dozvoljava iznošenje svog stava, a gdje struka šuti krah je vrlo, vrlo blizu.

 Zabraniti iznošenje naučnog mišljenja je neoprostivi grijeh i odraz neobrazovanosti i opće nekulture.To je ujedno i znak autokracije. Svijesti o važnosti tradicije  grada i njegovih žitelja izgleda podobro nedostaje. Mudrost je poslušati savjest kad se javi. Upravo sa istoka su mudraci neprestano ponavljali, da čovjek treba tražiti duševni mir u duhovnosti a ne u materijalizmu. Ne voljeti svoj grad i rušiti ga nakon svega što je prošao, na očigled njegovih ispaćenih i ucviljenih građana,  je zaista nedostojan posao.

Piše: Zlatko Serdarević, zlatko.dizdarevic@gmail.com/ Dnevni list

 

Ostavi Komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Potrebna polja su označena *

*

eleven − four =

Scroll na vrh