Naslovna > DOGAĐAJI > KOLUMNA/ Mile Lasić: I Republika Srpska je moja zemlja!
KOLUMNA/ Mile Lasić: I Republika Srpska je moja zemlja!

KOLUMNA/ Mile Lasić: I Republika Srpska je moja zemlja!

Umjesto potrage za odgovarajućim modelom ustavnih promjena u kontekstu približavanja NATO-u i EU, za vjerodostojnim pripadanjem sviju u BiH i ovoj zemlji i Europi, na djelu je svojevrsno obnavljanje “millet sustava” u partitokratskoj verziji, pa s time i neodgovorne, autokratske, tzv. javašluk-konsocijacije

MOSTAR – Upravo sam čitao knjigu Willa Kymlicke “Multikulturalno građanstvo” kada me točno prije pet godina sustigao Danasov poziv  da povodom “9. januara – Dana Republike Srpske”  napišem moj “federalni pogled” na zbivanja u ovom bh. entitetu ili “blentitetu”, kako bi to formulirao sarajevski novinar i književnik Ramo Kolar. Beogradsko-novosadski dnevni list “Danas” bio je od 1997. godine, od kada su ga osnovali bivši novinari “Borbe” glasilo “Druge Srbije”, a od 1999. do povratka u Mostar (2009.) i list za kojega sam za džabe radio, to jest napisao tisuće priloga o zbivanjima u njemačkoj kulturi i politici, ili o istim tim pitanjima i u Europskoj uniji. Pri čemu je daleko gori osjećaj od raditi za džabe, ako  je sve bilo uzaludno, kao što vjerojatno jeste. Od ovog priloga o Danu Republike Srpske na zamolbu i po pozivu i nisam više napisao za “Danas” nijedan tekst. “Danasovci” su, inače, moj osvrt uvrstili u specijalni prilog lista posvećen Danu Republike Srpske.

Bilo je to prije pet godina i  oko ovog datuma se i dalje kontraproduktivno diže halabuka i u Federaciji i u RS-u. Idealno za leziljeboviće i ideološko-političke ratnike s obje strane plota, koji nastavljaju po starom i nakon što se u igru uključio i Ustavni sud BiH i njegova pravorijeka, ma kako do njega došlo. Ne bih imao ništa novo reći na ovu temu i kad bi pisao tekst iznova, povodom aktualnih ratničkih igara oko Dana RS-a, pa slijedi moj stari tekst o Danu RS-a, pisan u Berlinu  5. siječnja 2012., tek uz izvjesna kraćenja.

S RS-om se mora umjeti pristojno ophoditi!

Ne sudjelujem u olakom i jeftinom dovođenju u pitanje Republike Srpske, što je tipično bošnjačko stajalište, niti gledam s osjećajem zavisti na RS, jer su navodno Srbi u ratu dobili ono što su htjeli, dok su bh. Hrvati “u ime viših interesa” bili prisiljeni odustati od idealne tvorevine kakva je navodno bila “Herceg Bosna”, što je tipično hrvatsko mostarsko stajalište. Naravno, ne gledam blagonaklono na način na koji je nastala RS (o tomu kako je nastala svjedoče ponajbolje tužiteljski spisi Tribunala u Den Haagu), ali smatram katastrofalnim svaki dan RS nazivati “genocidnom tvorevinom” koju treba rušiti svim sredstvima (umjesto joj pomoći – kao i cijeloj zemlji – uljuditi se). Takva pozicija niza bošnjačkih političara i stranaka je i dovela do učvršćenja RS-a više nego svi političari RS-a zajedno. Vrlo sam kritičan, dakle, prema vladajućim ideologijama u oba “blentiteta”, pa pokušavam zasnovati proeuropski pristup po kojem bi BiH svoje državne probleme i svoja neriješena nacionalna pitanja rješavala tijekom procesa pristupanja EU, kako bi ih ulaskom u EU konačno i riješila. Uostalom, BiH do EU može stići samo kao cjelina (i uz sustav koordinacije s mukom usvojen tek prošle godine).

U oba entiteta u BiH se, inače, vode isprazni prijepori koji je od entiteta bolji, pri čemu ne mali broj Bosanaca i Hercegovaca s razlogom misli da su oba katastrofalna. U međuvremenu je RS postao skoro ekskluzivno “srpski entitet”, dok je Federacija BiH problematičnim intervencijama “visokih predstavnika”  pretvorena  maltene u “bošnjački”, pri čemu se na bh. Hrvate gleda kao na remetilački faktor, iako su i oni konstitutivni narod u BiH. Gledam skeptično na oba entiteta, jer se od njih prave “nacije-države” u vrijeme trans-nacionalizacija i integracija u Europi, jer se u njima ne priznaju kulturološke i druge pluralnosti kao u svijetu političke moderne, nego se u njima i dalje vode ratovi koji brišu tragove postojanja onih drugih i trećih, onih koji su manjina, pa nastaju “paralelni svjetovi” i “zatvorena društva” u kojima se o svim “drugima” misli kao o prljavim i zlim, a o sebi kao čestitima, što su sve odlike političke palanke, kako bi to rekao nedavno umrli autor “Filozofije palanke”.

Iz svih ovih razloga u BiH se – ukoliko ste slobodan čovjek i privrženik filozofije i prakse otvorenog i pluralnog društva – i ne može biti drugo do “neudobni građanin”, kritičar sviju ružnih pojava, čovjek s margine koji laje dok karavane prolaze. Pa ipak, samo je skeptični patriotizam dostojan čovjeka i građanina, ma iz koje etnije ili nacije potjecao. Neka se drugi natječu u patriotizmima, ja bih mojoj zemlji poželio da se čim prije vrati sebi, odnosno da se sva tri naroda vrate ideji moguće i uljuđene zemlje BiH, da imaju odgovornost i za svoje etničke odnosno  nacionalne i političke identitete, za svoju regionalnu ili već koju zavičajnost, ali da konačno shvate – ovo je naša zemlja i ona može biti članicom EU koja ne zatire identitete, zbog čega je prosvijećeni ljudi i poštuju.

U BiH se, na žalost, povijest poigrala s njezinim ljudima na tragikomičan način, pa se i poslije svih tranzicijskih i ratnih turbulencija živi i dalje autokratska i autoritarna politička kultura, svojstvena predpolitičkim društvima. Nekima se rješenje učinilo u totalnoj podvojenosti, a drugima u brisanju razlika etničke i kulturološke naravi među bh. ljudima, što ima za posljedicu udaljavanje jednih od drugih. U osnovi se  još u Otomanskom carstvu radilo o tomu kako su vjerske zajednice u BiH funkcionirale logikom “milletskog sustava”, koji je tolerirao skupne razlike i bio izuzetno stabilan. U tom polietničkom i multireligijskom sustavu, koji je primjenjivan u cijelom Carstvu dok mu je odgovaralo takvo što,  su i muslimani i kršćani i Židovi bili priznati kao samoupravne jedinice (ili “milleti”), te im je bilo dopušteno vlastitim pripadnicima nametati restriktivne vjerske zakone. (Dakako, muslimani su pripadali vladajućoj i dominantnoj religijskoj skupini Otomanskog carstva, pa je već time položaj njihovih prvaka u Carstvu bio drugačiji.)

Takvo se rješenje, očigledno, čini poželjnim i mogućim nevjerojatno velikom broju ljudi u BiH iz sve tri bh. nacije, koje su u osnovi i nastale po osnovu religijskih dioba u BiH i na Balkanu. No, treba znati da “milletsko društvo” nije bilo ili moglo biti liberalno društvo, pa u njemu nije moglo biti poštovano nijedno liberalno načelo. Utoliko su u pravu oni koji sanjaju transcendiranje zadatih etničkih/nacionalnih granica, jer se boje povijesnih repriza, jer dobro znaju da je “milletski sustav” u osnovi  bio “federacija teokracija”, kao što je ovaj današnji sustav u BiH u osnovi konfederacija partitokracija, bahatih kvazi-elita, najgorih po one koji ih uporno biraju. U osnovi se, dakle, i ranije i danas radilo o podijeljenim svjetovima, pa je tu podijeljenost nužno priznati kako bi se potom mogao osmisliti povratak BiH njezinih Srba i Hrvata, odnosno razumijevanje BiH kao složenog društva i među bh. Bošnjacima.

Izgradnja pravne države

Kada je predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Ognjen Tadić uputio uoči Nove godine (2012.) najvišim zvaničnicima Republike Srpske – predsjedniku Miloradu Dodiku, premijeru Aleksandru Džombiću i predsjedniku Narodne skupštine Igoru Radojičiću čestitku povodom “Devetog januara  – Dana Republike i krsne slave Svetog arhiđakona Stefana” izazvao je lavinu negativnih komentara u bosanskom / bošnjačkom tisku, što je posve sigurno i htio. “Republika Srpska je u očima njenog naroda i njenih prijatelja izraz najviših ljudskih i civilizacijskih vrijednosti i ugaoni kamen mira i stabilnosti na ovim prostorima”, istakao je ovaj vrlo ambiciozni kadar SDS-a, dakle jedne od nacionalnih stranaka odgovornih za “rat protiv BiH”, kako je to svojedobno formulirao rahmetli Hamza Bakšić, doajen bh. novinarstva. I po mojem mišljenju je stravični rat u BiH bio rat protiv BiH, pri čemu govorim o “dvostrukom udaru izvana” i “trostrukom udaru iznutra” protiv bivše Republike BiH. Onima koji tvrde kako su donijeli demokraciju i slobodu svojim narodima smetaju, dakako, ovakve moje tvrdnje, kao i formulacije o “obrnutim tranzicijma” i pogubnoj “demokraturi”, dakle zlouporabi politike u formalno demokracijskom ambijentu osmišljenom proizvodnjom “straha od drugoga”.

Živim u miru s ovim formulacijama, jer mi omogućuje podjednaku kritičku distancu i naspram srpskog i hrvatskog separatizma i bošnjačkog “državnog nacionalizma” pod plaštom “bosanstva”,  utemeljenog na ideji jednog “temeljnog naroda” i suludoj ambiciji poništenja postojećih nacija u BiH kako bi se izgradila “bosanska nacija”. I izrijekom kazano, BiH treba pravnu državu, a ne državnu naciju, o kontraproduktivnom negiranju Hercegovine i Hercegovaca da se u ovom kontekstu i ne govori. I s time sam zaradio  epitet “tuđmanovca” i “Bosno-rušitelja”, jer nisam pristao na tzv. poželjni govor po diktatu “sarajevske političke kotline”, kako je to formulirala Sanja Vlaisavljević. Istupio sam i iz svih udruga (Krug 99, HNV…) u koje sam neoprezno ušao po povratku u BiH, jer su instrumentalizirane u funkciju “snažne diplomatske intervencije u korist države BiH”, dakle u prizivanje intervencije umjesto postizanja političkog kompromisa i novog “društvenog dogovora” o BiH. Pod tim mislim, u osnovi, na preuzimanje “Acquisa” (pravne stečevine EU), jer bi to sudbinski odredilo budućnost i RS-a i Federacije, odnosno BiH.

BiH potrebuje, dakle, izgradnju pravne države na cijelom njezinom prostoru i s postojećim nacijama (i etnijama) i uz  respekt postojećih regionalnih i političkih subjekata i ambijenata, uključivo i ratnih tvorevina kakve su RS i Federacija. Poštovanje Daytonskog mirovnog ugovora i njegova ustavnog anexa, grubo sklepanog i na štetu sviju, ma koliko se to ne vidjelo još uvijek u RS-u, je nužna racionalnost, jer svako golo ili političko-pravno nasilje vode ka novim sukobima i (mogućim) ratovima. S ovim legalističkim pristupom se ne prihvaća, dakako, tvrdnja raznih “RS-senatora” i ideologa kako je RS bila vrijedna svih srpskih žrtava u posljednjem ratu i u prošlosti. Naprotiv, to što tvrde takvi  kakvi su (u međuvremenu umrli) Milorad Ekmečić i Jelena Guseva, te bulumente njihovih epigona u akademskoj zajednici RS-a, duboko je uvredljivo za sve žrtve, uključivo nevine srpske žrtve u prošlosti i nevine žrtve RS-a u posljednjem ratu. Ni RS ni Federacija nisu, naime, vrijedne 100.000 mrtvih ljudi i užasnih razaranja. U krajnjem, RS je u osnovi samo podjednako loš entitet kao i Federacija. Feralovski kazano, u BiH su nastala “dva DDR-a”, jer su u oba dijela zemlje ljudi uhvaćeni u zamke laži i manipulacije dominantnih političkih, akademskih i duhovnih elita, pri čemu se u međuentitetskom medijskom i političkom ratu vodi rat između Bošnjaka i Srba, a u Federaciji sličan rat između Bošnjaka i Hrvata.

Poluprotektorat ili “failure state”

No, vratimo se na kratko Ognjenu Tadiću, jer je po ustoličenju u Ured predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH doveo pravoslavne popove da mu blagoslove prostorije u kojima će raditi kao  visoki dužnosnik  države BiH, koja se u RS-u stigmatizira u nekakvu anti-srpsku tvorevinu, ma koliko i entiteti i ona bili proizvodi Daytonskog mirovnog sporazuma, u kojeg se u RS-u posljednjih godina kunu. Usput kazano, i prije ovog “blagosiljana” se molilo ili “učilo” u Parlamentu BiH, što u suštini i legitimira postojeću vlast kao nasljednike “milletskog sustava” iz otomanske periode nesretne bh. povijesti. Bio kako je bilo, Daytonski  mirovni ugovor se stilizira u “svetu kravu” u RS-u, pri čemu se zaboravlja kako postoje i aneksi Daytonskom mirovnom ugovoru (o obvezi povratka prognanih i izbjeglih, primjerice). I u Federaciji se svjesno previđa da je riječ o “mirovnom sporazumu” koji je zaustavio rat i  koji je nepromjenjiv, jer je autoriziran od Vijeća sigurnosti UN i pohranjen u Tajništvu UN.

Istini za volju, postoji hitna potreba za internacionalnom pomoći BiH, kako bi zemlja ponovno uhvatila korak s drugima u procesu euroatlantskih integracija. Tu i takvu pomoć ne mogu osigurati u postojećem ambijentu ni PIC (Vijeće za implementaciju mira), ni OHR (Ured visokog predstavnika), ma koliko bili po Daytonskom mirovnom ugovoru sastavni dio kompliciranog političkog sustava u BiH. Objektivno gledamo, “Dayton 1” je navukao “luđačku košulju” cijeloj BiH, napravivši “monstrum državu” (asimetričnu tvorevinu – centraliziranu RS i federaliziranu Federaciju s vrlo malim kompetencijama na državnoj razini). Nemoguća konstrukcija, sastavljena od 14 parlamenata i vlada (10 kantonalnih  i jedna federalna, te po jedna u Distriktu Brčko, u RS-u i na razini BiH) osuđena je ili na raspad,  što je manje vjerojatno, ili produžetak sadašnje agonije, što je više vjerojatno. Najbolje bi svima odgovarao razuman dogovor, ali je nažalost malo vjerojatan.

Bilo koja državna tvorevina, pa i poluprotektorat ili “failure state” poput BiH, nema nikakve budućnosti ukoliko troši skoro devet milijardi maraka samo za plaće svojih 65.000 službenika, dok je više od polu milijuna ljudi bez posla, a više od tog broja ih je u preranim mirovinama ili penzijama, nedovoljnim za život i dostatnim tek za lagano umiranje. Zato se i u RS-u i u Federaciji život lagano zaustavlja baš kao u bivšem DDR-u uoči 9. studenog 1989. U BiH se, međutim, nitko ne sekira oko toga i drugih  životnih pitanja, nego se stvara privid kako se političke elite trude oko konačnog rješavanja nacionalnih i državnih pitanja.

Tko ne zna da radi, zna da se bije, nije li nekako tako govorio “Vožd” prije više od 20 godina?  U svakom slučaju u BiH se i dalje pokušavaju ostvariti koncepti neovisnih nacija-država na vrlo uskom prostoru i po osnovu prevladanih receptura. Svi u BiH prave svoje nacije-države: ne rade to samo RS-političari, ali nitko ne pravi pravnu državu od BiH. Svi su bh. narodi postali, doista, poslije posljednjih ratova više od etnija, ili politički neosviještenih naroda, ali to još ne znači kako moraju, ili mogu biti nacije-države, odnosno države u državi, u međunarodno priznatoj BiH. Ali, nitko se i ne suprotstavlja iskreno i ozbiljno ovim rušilačkim trendovima u BiH, pa se zbog toga i dalje žive i u Banjaluci i u Sarajevu i u Mostaru iluzije o zasebnoj državnosti u državi BiH koje skoro pa i nema.

I u  RS-u žive moji prijatelji!

Zapravo, samo se na prvi pogled bh. političke elite spore oko ovih pitanja, u osnovi se one sukobljavaju oko kontrole preostalih ekonomskih resursa, onih koji još nisu raspačani i stavljeni pod stranačke i privatne kontrole. Dakle, umjesto potrage za odgovarajućim modelom ustavnih promjena u kontekstu približavanja NATO-u i EU, za vjerodostojnim pripadanjem sviju u BiH i ovoj zemlji i Europi, na djelu je svojevrsno obnavljanje “millet sustava” u partitokratskoj verziji, pa s time i neodgovorne, autokratske, tzv. javašluk-konsocijacije. Za ovaj izraz snosim autorstvo, pa ću objasniti kako se pod njim podrazumijeva privatna kontrola sveukupnog političkog, kulturnog i ekonomskog života od strane izabranih političkih prvaka, svejedno je bili oni etnokratske ili lažno socijaldemokratske orijentacije. U svakom slučaju, nije na djelu postizanje preciznih programskih dogovora i pogotovu nije pridržavanje dogovorenog, što je ključna odlika funkcionirajućih konsocijacija, primjerice švicarskog tipa. Rješenje bi moglo biti, dakle, u kompromisnom modelu političkog sustava koji bi mirio nacionalne i građanske elemente u složenoj strukturi vlasti, uz apsolutno vođenje računa o iskustvima EU, kako bi se već danas činilo samo ono što je kompatibilno s punim članstvom u ovoj polit-ekonomskoj regionalnoj organizaciji.

Osobno nastojim i po povratku u BiH, u njezin uzavreli federalni kotao, kritički misliti i Federaciju i RS kao dijelove moje zemlje, ma koliko entiteti sve više bili “blentiteti”, a BiH u cijelosti sve više  “uvredom” za njezine građane i “ničija zemlja”, da se poslužim genijalnom Tanovićevom metaforom. U stvari, BiH je u čvrstom zagrljaju njezinih političkih elita, koje misle da su Bogom dane i da imaju pravo kao nekoć u “millet sustavu” svojim podanicima odrediti kako će živjeti. Imam i privilegij da sam često gost kao profesor i u Banjaluci, gdje žive moji prijatelji i kolege koji vjeruju u smisao mog i svog trans-etničkog, trans-nacionalnog djelovanja, subverzivnog, nadam se. I dok je tih mojih prijatelja i RS  je moja zemlja i bit će, pogotovu ako EU stigne i do naših obala. Na korist ljudima i u RS-u i  u Federaciji,  u BiH u cijelosti…

Ah, da, sretan pravoslavni Božić onima koji ovih dana blaguju, a svima nama mrvicu više sabura. Trebat će nam i znanja i razuma i plemenitih obzira u ružnim vremenima pred nama! 

Piše: Prof. dr. sc. Mile Lasić/ Dnevni List

 

Ostavi Komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Potrebna polja su označena *

*

twelve − 6 =

Scroll na vrh