Naslovna > SPECIJAL > Ljudski talent jači je od svih podjela
Ljudski talent jači je od svih podjela

Ljudski talent jači je od svih podjela

U ponedjeljak, 25. travnja u Mostaru će biti predstavljene dvije nove knjige Josipa Muselimovića: “Sve je moguće” i “Tri dragulja i trideset i tri priče” u sklopu međunarodne kulturne manifestacije “Mostarsko proljeće”. Promocija će biti održana u hotelu Ero u 18.30 sati, a o knjigama će, uz autora, govoriti Goran Milić, putopisac i novinar iz Zagreba, Dragan Marijanović, književnik i novinar, Zlatko Serdarević, publicist i novinar te urednica knjiga Misijana Brkić – Milinković.
Iako je za svoj odvjetnički rad višestruko nagrađivan (dobitnik je Zlatne plakete Hrvatske odvjetničke komore dr. Ivo Politeo s poveljom, Zlatne povelje odvjetničkih komora BiH, Crne Gore, Makedonije, Srbije i Vojvodine i Velike povelje Centra za mir i multietničku suradnju Mostar), Muselimović se bavi i književnim radom, pa je, između ostalog, i dobitnik Prve nagrade za dramski tekst na godišnjem natječaju BH Radija 1 za 2008. godinu, član nekoliko strukovnih udruženja pisaca. Bio je dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske Mostar (član je Matice hrvatske od 1970.), čiji je danas počasni predsjednik – nagrađen je odlikovanjem Republike Hrvatske – Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, dobitnik je Zlatne povelje s Plaketom i Značkom Internacionalne lige humanista Linus Pauling. O svojim novim knjigama, ali i sjećanjima na Mostar nekada i danas, Muselimović govori u intervjuu za Dnevni list.

Što je sve to u Vašim knjigama, što je to to što je ostalo zapisano?
– U knjizi ‘Tri dragulja i trideset i tri priče’ prije svega sam se vratio karizmatičnim osobama, trojici Mostaraca: Duški Bajeviću, Enveru Mariću i Ivici Ćurkoviću jer me za njih i za njihove post-karijere pitao svatko gdje sam god hodao i kud god sam išao. Kad sam pisao knjigu ‘Mostarski dragulji za sva vremena’ i ‘Mostarski dragulji i druge priče’, ni ja sam nisam vjerovao da će te knjige doživjeti takav uspjeh i takvu distribuciju. Zašto? Ne zbog neke posebne njihove književne vrijednosti, nego zbog toga što našeg svijeta ima raseljenog na sve strane, a svatko nosi uspomene i sjećanje na ljude koji su obilježili njihovu mladost ili vrijeme dok su živjeli u Mostaru. Tako da svi pokazuju interes, a osobito ljeti kad tzv. dijaspora dođe kući. Dakle, moje nove knjige prate društvena zbivanja i one najkarakterističnije događaje koji su obilježili ovo vrijeme i koji zaista trebaju biti sačuvani. Jer ovo je vrijeme apsurda, i to apsurda o kojima je malo tko mogao vjerovao da će se dogoditi. I apsurdna stanja je korisno zabilježiti da bi generacije koje dolaze moguće iz svega toga izvukle neku pouku, da ne bi griješili onako kako smo griješili mi i kako su griješile generacije prije nas. Zapravo, neshvatljivo je, a toga se malo tko sjeti, da je suvremena i civilizirana Europa u 20. stoljeću dva puta tako katastrofalno pogriješila: proizvela Prvi, pa Drugi svjetski rat, i to u vremenskom razmaku od samo 20-ak godina. A onda, posljedice ovog rata, 1990., 1991. i 1995. godina, još uvijek nisu sanirane. Tako sam se u nekoliko kolumni osvrtao i na te probleme, a osobito na probleme koji su vezani za grad Mostar. Danas je središte grada – tamo gdje smo se najradije okupljali – ispred robne kuće Hit i Gimnazije, pa s lijeve i desne strane šetnica – Korzo, kad se u te ulice nije moglo ući, pa se znalo da s jedne strane šetaju mladi i nešto mlađi, a druge stariji i najstariji – danas je to zgarište. Danas je to zona na čijem bi ulazu trebalo staviti oznaku ‘Stop, zabrana prolaza’. Jer, neshvatljivo je da je 20-ak pa čak i više godina poslije rata ta stravična ‘Hirošima mostarska’ takva kakva je bila i 1994. godine. Pisao sam u nekoliko navrata i o problemima vezanim za podjele unutar grada, podjele po svim linijama razdvajanja. Najdrastičniji primjer je onaj koji se veže za hotel Neretvu. Pisao sam o tome kako je jedan zagrebački investitor hercegovačkih korijena i mostarski đak konkurirao za kupnju tog hotela i prostora na kojemu je trebao biti hotel s pet zvjezdica, a dolje, u utrobi Musale, u podzemlju, poslovni prostori za 600 ili 700 radnih mjesta. On je odbijen, da bi taj hotel bio prodan jednom beskućniku iz Visokog samo zbog toga što je netko rekao ‘On je naš čovjek’. A ovaj drugi, zagrebački biznismen a mostarski đak silno zaljubljen u grad svoje mladosti, u međuvremenu je, od tada do danas, na Babinom Kuku u Dubrovniku izgradio pet hotela s pet zvjezdica, a sada započinje gradnju nova dva u Splitu. Eto, to je vrlo zanimljivo pitanje na koje bi trebala odgovoriti politika, ako je ona u stanju odgovoriti i na jedno pitanje. U svim tim kolumnama ukazivao sam na najveće probleme koje tište našu zajednicu – bezbroj puta sam govorio o razgradnji pravosudnog sustava koji je postojao prije ovog rata, o nerazumnim odlukama nekih sudova, o pravosudnom ludilu koje se događa u sudskim dvoranama Haškog suda – suda u kojemu jedna osoba ne može dobiti kaznu doživotne robije i činjenice da jedna osoba koja je naočigled činila najgora kaznena djela bude oslobođena kaznene odgovornosti. A onda, opet, živimo u vremenu destrukcije pravosudnog sustava u kojemu neki procesi mogu trajati čak i deset godina, pa i skoro dva desetljeća, a da nakon svega toga osoba koja je bila optužena pa oslobođena nema pravo na naknadu štete. Želim reći da Međunarodni kazneni sud, međunarodni pravni poredak, ne poštuje konvencije o zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda, a svatko ima pravo na pravičan i blagovremen sud.

Spominjete Mostar – nekadašnje i današnje Korzo, tri dragulja, Bajevića, Marića, Ćurkovića… Kakva su ta sjećanja na dane Vaše mladosti i dane njihove najveće nogometne slave? Koliko je toga ostalo zapisano?
– Vrlo malo. Jedne prigode pošao sam na ručak u restoran Radobolja, zastao kod Hypo banke na Rondou i preko puta sam vidio Muhameda Mujića, slavnog nogometaša, intrenacionalca i najboljeg nogometaša kojega je Bosna i Hercegovina ikada imala, kako čisti svoje dvorište. Vidio sam da nitko ne zastaje, nitko ne pozdravlja, a mi smo se divili kad smo ga imali priliku vidjeti na stotinu metara na Vespi kako prolazi gradom. To je bio poticaj da počnem pisati knjigu ‘Mostarski dragulji za sva vremena’, i neobično sam sretan da je ta knjiga naišla na takav uspjeh i da sam s tom knjigom uspio otrgnuti od zaborava te veličine, ljude koji su pronosili slavu grada kud god su hodali. Vrlo teško je to ovako razgovorom opisati… Treba doći u Atenu pa vidjeti kako božanski status ima Duško Bajević, a svi znaju da je on odavde. Trebate otići u Beograd ili kad Ivica Ćurković dođe ovdje pa vidjeti na koji način predstavljaju grad. To su najbolji veleposlanici, najbolji ambasadori. Onda smo se divili njihovim karijerama, divimo im se i danas. To su internacionalne veličine koje moraju biti zapisane u sve knjige ovoga grada.

Što mislite koliko ta njihova slava može pomoći da se zacijele rane ovoga grada? Mogu li oni pomoći napretku grada?
– Mogu. Jedne prigode došao je Duško Bajević do mog ureda, malo smo šetali i onda je rekao da idemo do Starog mosta jer dugo nije bio tamo. Bilo je to prije skoro deset godina. Jako dugo smo ‘putovali’ odavde do Starog grada. Zašto? Zato što tko god da ga je vidio, s lijeve ili desne strane, trčao je da ga pozdravi, da ga upita Kako ste… To mi se isto dogodilo i s Ivicom Ćurkovićem, sa Enverom Marićem… Kad sam s njim radio intervju, ljudi su izlazili iz prodavaonica, kioska da pitaju ‘Kako ste, Mara?’.

Nema podjela kad se poštuju talent i ljudskost?
– Ne. Nema podjela. Reći ću vam još jednu stvar. Odmah poslije rata, kad je tek počela Nogometna liga BiH, Duško i ja smo bili na ručku u hotelu Bevanda. A on, k’o nogometaš, želio je vidjeti jednu utakmicu. Razmišljali smo hoćemo li ići na stadion Pod Bijeli brijeg, ali bojali smo se da ne bi netko napravio neki incident, tko zna, da li da idemo u Široki Brijeg…, i odlučimo poći u Čitluk, gdje su igrali Brotnjo i Željezničar. Javio sam se novinaru Marijanu Sivriću koji je tada bio na stadionu, i rekao mu da ćemo Duško i ja doći na stadion. Utakmica je počela, a onda je spiker kazao: ‘Ovog časa na stadion je ušao Duško Bajević!’ To je bio takav aplauz… Ja se i sad naježim. Eto, bilo je to samo što je rat stao. Duško došao u Čitluk i ovacije.

Je li se on naježio, je li njemu značilo?
– Kako nije… Jako puno! Pljeskali su dugo… Jedne prigode, moja kći je bila u Ateni u diplomaciji. Bilo je to vrijeme Uskrsa, a pred Uskrs kod Grka je običaj da nitko ništa kući ne kuha, rastvaraju prozore da van izađu svi zli duhovi. Mi smo otišli u jedan restoran blizu Bajevićeve kuće na obali, u Ateni. A restoran je… ne znam da sam ikada vidio toliki restoran. Onog časa kad se on pojavio, to je bila totalna pometnja… Ivica Ćurković je nositelj tri odličja Francuske Republike. Mogu li oni biti veći ambasadori od njih? Ne mogu.

Ima li nešto u ovom zraku, suncu, kamenu što potiče i na neki inat da zaista takvi pojedinci urade, ostvare nešto tako veliko?
– Ima. Na tu temu izjašnjavali su se mnogi. Prije stotinu godina fra Didak Buntić kaže ovako: ‘Zar ćete igdje na svijetu naći razboritijeg, radinijeg i odanijeg svijeta nego što je naš hercegovački? Tom svijetu ne nedostaje ništa drugo, osim nešto većeg stupnja kulture. Na to smo svi pozvani’. A Ivo Andrić piše: ‘Hercegovina, osobito ona južna i jugoistočna, ima poseban soj ljudi – vrijedni, ambiciozni, istina, nekad im je matematika bliža od emocija, ali su puno bolji i korisniji od onih zamagljenog uma i zatamnjenog pogleda’. Dakle, postoje ljudi. Mi smo u Matici hrvatskoj učinili poseban napor pa smo jedan derutni park, jednu baruštinu, pretvorili u Park nobelovaca i tamo sastavili dva nobelovca koje je dala ova zemlja: Vladimira Preloga i Ivu Andrića. A sada – je li Slovenija, Hrvatska, Vojvodina, je li Srbija, Bugarska, je li Rumunjska, Grčka, Makedonija… dala nobelovca? Nije. Dala ga je ova mala zemlja i na to moramo biti ponosni.

Tri dragulja i 33 priče, uz sudske priče, spomenuli smo imena trojice velikih sportaša koje je Mostar dao, sve je tu. Ali o kome ćete još pisati?
– Moja lista mostarskih dragulja je dosegla broj 25 – tu je 25 osoba kojima sam posvetio pažnju i smatrao sam da zaista treba sačuvati sjećanje na te ljude. Kad selekcionirate, uvijek postoji mogućnost da pogriješite. Netko će reći ovo, netko ono. Prije nekoliko dana sam imao vrlo zanimljiv telefonski razgovor. Ujutro sjedim u uredu, zvoni telefon, čovjek kaže: Čitao sam Vaše priče po nekoliko puta. Zovem Vas iz Osijeka’. I kaže: ‘Ima jedna ozbiljna pogreška’. ‘Recite’, kažem ja. ‘Niste pisali ništa o Vladi Zeleniki Pindi, slavnom centarforu Veleža i jugoslavenske reprezentacije’. Odgovorio sam mu da sam pisao samo o živima, a on meni kaže ‘Napravite onda jednu iznimku, pa napišite nešto i o mrtvima’. I sad on priča zbog čega moli da se objavi i priča o Pindi. Ovako kaže: ‘Ja kao osmaš, osnovac, sa školom iz Osijeka nalazim se na ekskurziji u Makarskoj. I kažu popodne igra Velež, igra slavni Pinda Zelenika. Nemamo novca, nemamo mogućnosti ući na stadion. Pored mene naiđe jedan momak lijep k’o slika, uzme me za ruku i kaže ‘Ti ćeš mali sa mnom’. Ja za njim, i on me uvede na stadion i kaže Tu sjedi’. To je meni bilo kao da sam ušao u raj. Posjeo me između dvije gospođe i ja se i dan danas sjećam kako su one bile odjevene. Policija hoda okolo i kontrolira, a gospođa u ljetnoj haljini meni kaže ‘Ne brini se ti ništa, tebe je Pinda Zelenika doveo i tebi nitko ništa neće’. Tada sam gledao tu utakmicu i od tada sam sačuvao sve što sam mogao čuti i naći o Pindi Zeleniki’.

Znači bit će još dragulja?
– Bit će još dragulja, ja se nadam. Ako bude zdravlja…

Piše: Andrijana Copf

Ostavi Komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Potrebna polja su označena *

*

4 × two =

Scroll na vrh