Naslovna > BIZNIS > KAKO POVEĆATI ŠTEDNJU, INVESTICIJE, DOHODAK I ZAPOSLENOST?

KAKO POVEĆATI ŠTEDNJU, INVESTICIJE, DOHODAK I ZAPOSLENOST?

Miroslav Krleža je (više puta) kazao da je lakše pomjerati planine nego rušiti mitove na Balkanu. Ako bi se ograničili samo na BiH i u sklopu toga na ekonomske mitove, mogli bi kazati da među njih spadaju, „rekordno ubran PDV“, „ne damo privatizaciju ‘obiteljskog srebra’“, „rekordne doznake od dijaspore“, „kupujmo domaće“ i „rekordna štednja stanovništva“. U ovom tekstu ćemo se pozabaviti „rekordnom štednjom stanovništva“ iako već uvid u podatke Centralne banke BiH jasno kaže da nema ni govora o tome. Istina je suprotna:  štednja je iznimno niska.

Prije svega treba imati u vidu da je domaća štednja BiH negativna. No, da razjasnimo da se pod domaćom štednjom podrazumijeva bruto domaći proizvod (BDP) umanjen za krajnju potrošnju tj. štednja je dio nacionalnog dohotka koji se ne potroši nego ostavlja na stranu kao štednja. Na stranu se dakle stavlja ono što ne potroši privatni sektor (građani i poslovni sektor) i što ne potroši javni sektor. Prema podacima Svjetske banke, u 2014. god (i za tu godinu nedostaju podaci za 54 od 200-tinja zemalja svijeta, a kamoli za 2015. god.) BiH je imala stopu domaće štednje od -4.6% BDP-a ili BiH je na 100 KM stvorenog dohotka trošila 104.6 KM.

BiH nije jedina na svijetu koja se tako ponaša. Ima 19 zemalja svijeta koje više troše nego što stvaraju. Pet njih troši relativno manje od BiH dok ih 13 (Kosovo, Gvajana, Centralnoafrička republika, Moldova, Gvineja, Zimbabve, Kirgistan, Sijera Leone, Komori, Zapadna obala i Gaza, Afganistan, Istočni Timor i Liberija) troši relativno više nego BiH. Dakle, u Europi su svega tri takve zemlje: BiH, Kosovo i Moldova.

Kad nam je jasna opća slika, pogledajmo detaljnije šta je zapravo loše s BiH. Zemlja je 2014. god. imala BDP od 28.2 milijardi KM. Taj BDP se sastojao od potrošnje građana (23.38 mlrd KM), konačne potrošnje države (6.08 mlrd KM), investicija (5.02 milijarde KM), i neto izvoza od -6.28 milijardi KM (izvoz 9.26 milijardi KM, a uvoz 15.54 milijardi KM). Dakle, vidi se da je štednja BiH negativna. Naime, ako se od dohotka (28.2 milijardi KM) oduzme potrošnja (potrošnja privatnog sektora od 23.38 milijardi KM i potrošnja javnog sektora od 6.08 milijardi KM) dobije se negativna štednja od 1.26 milijardi KM, koja iznosi 4.5% BDP-a. Ranije smo naveli da Svjetska banka daje cifru od -4.6% BDP-a, što je mala razlika u našoj i njihovoj računici, proistekla iz zaokruživanja.

Sad se može postaviti pitanje: ko troši previše. Prva pomisao je država, jer stalno ima budžetske deficite. Tačno. U 2014. god. država (sve zbrojeno, od bešlića do zvizdića tj. konsolidirano, kako bi rekle računovođe) je imala budžetski deficit od 0.61 milijardu KM, što će reći da su potrošili više 610 miliona KM više no što su prikupili prihoda. No, i privatni sektor (domaćinstva, firme i neprofitne organizacije) je potrošio 650 miliona KM više nego što je stvorio. Tako je ukupna domaća štednja iznosila minus 1.26 milijardi KM.

Pa kako se može živjeti tako? Može. Treba razlikovati nacionalnu štednju tj. ukupnu štednju i domaću štednju, jer kako bi BiH inače uspjela isfinancirati navedenih pet milijardi investicija. Kad se domaća štednja uveća za veličinu neto transfera dobije se veličina nacionalne štednje. I tu BiH stoji dobro jer joj nacionalna stopa štednje iznosi 10.5% BDP-a. Znači neto transferi iz inozemstva izbavljaju BiH iz negativne zone od -4.6% BDP i uvode u pozitivnu zonu od -10.5% BDP. Što se tiče ostalih jarana iz negativne zone, Kosova i Moldove, njih ove doznake još više izbavljaju iz negative zone i vode ih na +17.7 odnosno +17.0 BDP-a (vidi sliku). Kratko kazano, njihove dijaspore šalju više nego bh. dijaspora. Doznake bh. dijaspore se vrte oko 2 milijarde KM, a odnosne 2014. god. iznosile su 2.3 milijarde KM.

A ko čini bh. dijasporu? Prema klasifikaciji Ujedinjenih naroda, veličina bh. dijaspore je 1.65 miliona osoba, od kojih je preko polovice (tačnije, 53.8%) na prostoru bivše Jugoslavije. Na svega šest zemalja svijeta otpada četiri petine bh. dijaspore. Te zemlje su: Hrvatska (404,000), Srbija (336,000), Njemačka (200,000), Austrija (155,000) SAD (122,00) i Slovenija (105,000).

Istraživanja IMF-a pokazuju da centralno i istočnoeuropske zemlje mogu povećati rast BDP-a za 1.4% procentna poena ako bi uspjele privući sredstava dijaspore. BiH bi mogla osigurati i veću stopu rasta BDP od prosjeka centralno europskih i istočnoeuropskih zemalja obzirom na brojnost svoje dijaspore i veličine doznaka koja šalje. No, BiH nema ni institucija ni instrumenata da to postigne.

Zašto je štednja mala?

Temeljni razlog niskih stopa štednje, sukladno tome i stopa investicija i stopa rasta BDP-a je nerazvijenost financijskog sustava zemlje, posebice u slučaju FBiH. Nema financijskih institucija i financijskih instrumenata kadrih mobilizirati sredstava od nekoliko maraka (mikro institucije koje mogu primati depozite – što je u BiH zabranjeno, i to ne odnosnom zakonom, nego zakonom o bankama, što bi se aktualnim promjenama zakona o bankama trebalo ispraviti) do milijarde maraka (kroz emisije državih obveznica). Nema zakona u BiH o uzajmno garancijskim fondovima, štedionicama, kreditnim zadrugama (ima u Republici Srskoj), financijskim holding kompanijama, kreditno garancijskim fondovima itd, i to već dvije decenije.

Istraživanja World Bank pokazuju da reforma financijskog tržišta osigurava rast bruto domaćeg proizvoda od dva procentna poena. Samo reformama financijskog sistema i privlačenjem većih sredstava dijaspore (jednim udarcem dvije muhe, no u BiH to znači jednim udarcem promašiti dvije muhe) može se ove bijedne stope rasta BDP-a od 1-2 % godišnje povećati na minimalno 5%.

Ispravan način guranja banaka u pravcu smanjenja kamatnih stopa je smanjenje sistemskog rizika i povećanje konkurencije na financijskom tržištu. Konkurencija na bh. financijskom tržištu može se povećati razvijanjem pravnog okvira ekonomskih i financijskih aktivnosti, primarnog (i potom sekundarnog) tržišta državnih i komercijalnih obveznica, standarda korporativnog upravljanja, razvojem institucionalnih investitora (privatnih mirovinskih fondova, zdravstvenih, osiguravajućih i drugih kompanija), regulatora financijskog tržišta, nebankarskih depozitnih institucija (štedionica, kreditnih zadruga itd.) itd.

U razvijenim ekonomijama financijski sustav se oslanja na dvije noge – jednom na mobiliziranje novca putem depozita (trgovačke banke, štedionice i sl.), a drugom na mobiliziranje novca putem tržišta kapitala (investicijske banke, razvojne banke, uzajamni fondovi itd.). U BiH je knjiga spala na jedno institucionalno slovo, tj. na trgovačke banke.

Uvesti štedionice i kreditne zadruge

Cenzus za osnivanje trgovačkih banka bi se trebao povećati na 20 miliona KM, dok bi se za osnivanje štedionica moga postaviti na 10 miliona KM. Time bi se izvršilo daljnje okrupnjavanje bankarskog sistema, dok bi se preostale banke mogle transformirati u štedionice.

Štedionica, kao financijska institucija stara preko 300 godina,  javila se u Engleskoj 1697. god,  a u BiH ne ni 2016. god. jer iz ove financijske povijesti svijeta nije u stanju ništa naučiti. One bi se  bavile bankarstvom namalo (plaćanja, štedni proizvodi te krediti i osiguranja za građane i mala i srednja poduzeća). Od trgovačkih banaka razlikovali bi se i po tome  što bi svoje djelovanje usmjerile na regionalna tržišta.

U BiH bi se ulaganjem domaćeg kapitala mogle formirati štedionice koje bi služile potrebama građana te sektora malih i srednjih poduzeća, kao i kreditne zadruge koje bi djelovale na lokalnoj razini i opsluživale mikro poduzeća, samozaposlene te građane i radnike tih lokalnih zajednica.

Štedionice bi mogle steći 20-30% kreditnog tržišta, kao u slučaju zemalja ekonomskih komparatora, što će reći barem pet milijardi KM, zapošljavajući pri tome oko 5.000 djelatnika. Danas štedionice postoje u 92 zemlje svijeta, kako u onim s niskim dohotkom (Burkina Faso, Gvineja, Bjelokosna Obala, Namibija, Uganda, Togo), komunističkim zemljama (Kuba, Kina), tranzicijskim zemaljama (Bugarska, Hrvatska, Češka, Mađarska, Latvija, Poljska, Rumunija, Slovačka, Ukrajina itd.) i u  klubu ‘bogatih zemalja’ (Austrija, Francuska, Njemačka, Italija, Španija, Portugal, Japan, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD itd.).

Ove godine je, na Svjetski dan kreditnih zadruga, osnovana i prva kreditna zadruga u (F)BiH, Iskra 1. Nazvana je tako jer je očekivati da će se Iskri 1, pridružiti i Iskra 2, Iskra 3 itd. i da će u BiH biti moguće stovriti vatru formiranjem lige kreditnih zadruga, kakvu je razvio Desjardins u Kanadi. Treba se prisjetiti da je kreditne zadruge u BiH počela razvijati Austro-Ugarska početkom 20. stoljeća, kad su imale i snažan rast, koji je u doba Kraljevine Jugoslavije slabio i u Socijalističkoj Jugoslaviji kopnio dok se u kapitalističkoj BiH ne samo ugasio nego i zakonom zabranio.

Kreditne zadruge se dans mogu sresti u 109 zemalja svijeta na šest kontinenata. Moguće ih je sresti u 25 afričkih zemalja, 21 azijskoj zemlji, 19 karibijskih zemalja, 14 europskih zemalja, 15 latinoameričkih zemalja, 2 sjevernoameričke zemlje i 14 oceanijskih zemalja. Moguće ih susresti od Burkine Faso i Ugande, preko Mijanmara, Albanije i Nizozemske do Kanade i SAD. Postoji ukupno 60,500 kreditnih zadruga, s aktivom od 1.8 triliona US$,  koje opslužuju 223 miliona ljudi.

Država mora osigurati početno punjenje pumpe

Kad pumpa ne pumpa, neko mora osigurati početno punjenje. Prema Keynesovom gledištu, to treba učiniti država. Kad svi stežu novčanik, plašeći se dolazećih vremena, niko neće prvi da odriješiti novčanik, pa to, volens-nolens, mora učiniti država.

Ino banke, ma koliko bile dobre, nisu u stanju mobilizirati veće iznose kapitala. Ne mogu to učiniti ni bh.  razvojne banke – niti ih interesira time se baviti. Ni tržište vrijednosnih papira nije razvijeno. Broj potencijalnih izdavatelja atraktivnih vrijednosnica (dionica, obveznica i sl.) je malen.Nitko od ostalih tuzemnih aktera nema interesa ulivati u pumpu, pa kao rješenje ostaje država.

Obveznice države bi kupovale banke, osiguravajuće kompanije, (budući privatni) mirovinski fondovi, uzajamni fondovi i građani. Banke bi držale odnosne obveznice kao prvoklasan, 100 % siguran plasman, pa bi rezerviranja na njih bila 0%. Mogao bi se još donijeti propis po kojem bi se dio obveznih rezervi banaka mogao držati u obveznicama, a ne u novcu. Tako bi se banke oslobodile dijela rezervi, te ih profitabilno, sigurno i likvidno plasirale. Ovo bi doprinijelo i jačanju kreditnog sistema jer bi banke, štedionice i  kreditne zadruge mogle prihvatati ove obveznice kao sredstvo osiguranja kredita.

Mehanizam kojim bi država izvršila početno punjenje pumpe je podrška regionalnim liderima razvoja, onima koji su kadri formirati lance vrijednosti. Država bi mogla prikupljena sredstva plasirati u dionice i obveznice odnosnih kompanija. Naravno, o svemu tome bi se starao poseban fond koji bi formirala država. S jedne strane, fond bi se punio sredstva putem emisije državnih obveznica dok bi se praznio putem ulaganja u obveznice i dionice poduzeća.

Obveznice bi kupovali bh. građani, koji sada imaju skoro pet milijardi KM štednje u bh. bankama.   Drugih mogućnosti nemaju, osim da novac drže  ‘u madracima’ kao mrtav kapital ili u inozemstvu kao plasman (ili da, barem neki od njih, postanu poslovni anđeli ili kamatari). Prinos na obveznice države bi im bio sigurniji i profitabilniji (veći prinos od obveznice nego od kamata na bankovnu štednju). A bio bi i vrlo likvidan, jer bi se moglo lako osigurati tržište obveznica. Objektivno bi računicu mogla pomrsiti jedno inflacija, a nje nema ni na vidiku.

Kupovinom obveznice s rokom dospijeća od 5, 10 ili 15 godina, građani bi mogli rješavati niz pitanja. Jasno je, primjerice, da bh. javnim mirovinskim fondovima prijeti kolaps, ako se ne budu poduzimale reforme, a ne poduzimaju se, pa kako onda da građani osiguraju svoju starost? Kupovinom obveznica. Dalje, ono što čovjek najviše može učiniti za svoje (zdravo) dijete, jest osigurati mu dobro obrazovanje, što može učiniti kupovinom obveznica. I dok dijete dospije do fakulteta i obrazuje se, doći će i obveznica na naplatu.

Ulaganje u obveznice nije samo dobra i sigurna investicija za bh. građane, kako one u tuzemstvu tako i u inozemstvu, nego i dobra prilika za domaće financijske institucije (štedionice, koje bi dugoročno plasirale sredstva u ove obveznice, te osiguravajuće kompanije, javne kompanije, privatna poduzeća i banke itd. koje bi kupoprodajama obveznica rješavale pitanja viškova ili manjkova tekućih sredstava.

Ne troši svoj novac nikad prije no što ga budeš imao (Thomas Jefferson)

 

Ostavi Komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Potrebna polja su označena *

*

2 × one =

Scroll na vrh