Naslovna > DOGAĐAJI > Građani BiH priželjkuju EU, ali joj vrata zatvaraju kriminalci na vlasti
Građani BiH priželjkuju EU, ali joj vrata zatvaraju kriminalci na vlasti

Građani BiH priželjkuju EU, ali joj vrata zatvaraju kriminalci na vlasti

Pa, gdje je onda problem? Pošteno govoreći, tamo gdje su i kočnice europskomu putu – među kriminalcima u vlasti. Jer, zeleno svjetlo EU znači i europske standarde. A gdje su oni, kriminalci završavaju na isti način – u zatvorima. Našima se, mislim na kriminalce u vlasti, očito, tamo ne završava. A samo je jedan put da, makar i privremeno – jer, ne vjerujem da će ići do u beskonačnost – to i onemoguće. Da blokiraju standarde koji ih stjeruju uza zid. A jedna od stepenica na tom putu je i ovih dana dobiveni upitnik.

Prošli tjedan, na okruglom stolu u ANUBiH, bijah u prilici govoriti na temu BiH i Europa. Ponešto od toga mi se korisnim čini i ponoviti – a ponešto, zbog poruke koju želim poslati, i dodati.

Nije, vjerujem, dvojbeno da je BiH u središtu interesa EU. U prilog tome, uostalom, govori masa detalja. Prisjetimo se samo početka godine na izmaku, kada je upućen zahtjev za članstvo u EU iako nisu bili ispunjeni uvjeti koji su vrlo precizno izdiktirani. Mada nitko ozbiljan u to nije vjerovao, sedam mjeseci poslije odgovor Europe je bio pozitivan – usto i uz obrazloženje, kojemu se moglo samo nasmijati, kako je to učinjeno zbog napretka kakav u ovom dijelu Europe gotovo da i nije viđen. Ponavljam, obrazloženje za podsmijeh – jer napretkom se označavaju procesi čija posljedica nije samo tapkanje u mjestu, nego, naprotiv, i trendovi koji izazivaju sve veće strahove od mogućnosti disolucije BiH kao države. Prisjetimo se samo referenduma o Danu RS-a, ili dodjeljivanja zahvalnica i nagrada presuđenima za ratne zločine, da ne nabrajam više.

Teško je, istina, sa sigurnošću tvrditi što je na takvo postupanje natjeralo Bruxelles. Pita li se, recimo, mene, puno bliže pameti je da je razlog u njegovim vlastitim interesima, ne i u bogzna kakvoj ljubavi za nas i našu budućnost. Da su, još konkretnije, razlozi geopolitičke naravi koji se preko BiH, i na prostoru BiH samo prelamaju. Drugim riječima, ne apsorbira li EU ovu zemlju, šapu na nju bi mogli staviti drugi – a onda zagorčati život i Europi kao cjelini.

Nije, naime, sporno da je povratak Rusije na globalnu scenu činjenica – i da se on teško može dovoditi u pitanje. U prilog tome svjedoči sve što se događa u i oko Ukrajine, u prilog tome svjedoči rat u Siriji, ali i svojevrsno resetiranje proruskog raspoloženja u nekim zemljama europskoga istoka. Kako drugačije, recimo, okarakterizirati ishod predsjedničkih izbora u Bugarskoj, a ona je članica EU, ili Moldaviji, koja je priključivanje NATO-u i društvu europskih naroda postavila kao vlastiti cilj – a nedavna pobjeda proruskog kandidata sve to dovede u pitanje.

Nisu, potom, sporni ni apetiti Rusije za prostor bivše Jugoslavije, Srbiju i BiH posebice. Kao što, radi li se o našoj zemlji, svoje ambicije sve otvorenije pokazuju i neki drugi – Istanbul, pa i najekstremnije islamističke filozofije, one iz arapskoga svijeta posebice.

Svi ti izvanjski fakti, a oni nisu i jedini, bosanskohercegovačkom putu prema društvu europskih naroda vise kao uteg o vratu. Kakav će, pak, njihov konačni učinak biti, ovisi i od smjera društvenih i političkih procesa u samoj BiH. A što se njih tiče, nema puno mudrosti – niti puno razloga za optimizam. BiH je, da ne duljim, u procesu vlastitoga reformiranja kao uvjeta europskoga pridruživanja, u gotovo neobjašnjivom zaostatku – i na samom dnu liste zemalja s prostora jugoistoka Europe.

Zašto? Što su razlozi tome? Iskreno, dosta ih je. Ali, nekoliko ih ima veću težinu od svih ostalih. Bosni i Hercegovini, prije svega, nedostaje unutarnjeg političkog konsenzusa u vezi s njezinim euroatlantskim putom. Nerijetko se, primjerice, i s vrha političke piramide, čuje pitanje što se dobiva s pridruživanjem EU – i treba li nam EU uopće? Da je ta vrsta pitanja dio naše stvarnosti potvrđuju, među inim, i sve učestalije izjave lidera SNSD-a – i trenutačno najmoćnijeg političara ove zemlje dakako.

No, to nije sve. Bosni i Hercegovini nedostaje i konsenzusa o karakteru njezina političkog uređenja. Gotovo svaki dan se, i opet iz vrhova političke piramide, daju čuti pitanja dali uopće BiH kao država, i ako da, kakva? U prilog tome, uostalom, svjedoči referendum o Danu RS, najave referenduma do kojih bi tek trebalo doći, pitanje izmjena Ustava i Izbornog zakona itd.

Kočnice

Problem, na koncu, postaje još veći dodaju li se svemu tome i sve prepoznatljivije proruske simpatije koje, istina, postoje i unutar Srbije, otkuda se u BiH prelijevaju po zakonu spojenih posuda. Iako, barem što se oficijelnih političkih stavova tiče, evidentne su razlike u njihovoj manifestaciji s desne i lijeve strane Drine.

Prvi čovjek srbijanske izvršne vlasti, naime, na verbalnoj ravni naglašava europsku orijentaciju svoje zemlje, ali i opredijeljenost za izgradnju dobrih odnosa s Rusijom i Kinom. Za razliku, pak, od njega, prvi čovjek RS-a ne krije simpatije za Rusiju, niti se ustručava ocjena kako je budućnost EU vrlo upitna. I ne samo to. On je eksplicitan i što se tiče NATO-a – koji je, prema Dodiku, u neugodnom sjećanju srpskog naroda i odluka o priključivanju BiH ovoj vojnoj alijansi moguća je samo uz referendumsko zeleno svijetlo građana dijela zemlje kojim on gospodari. Pri tome, to se izriče u formi u kojoj se vrlo zorno zrcali pouka odbijanja.

Kako se sa svim tim preprekama nositi? Optimizma političara, izgleda, ne nedostaje. U vrijeme posljednje posjete komesara za proširenje EU, koju Bosni i Hercegovini učini kako bi državnom joj vrhu predao Upitnik o njezinu pristupanju, manifestirao ga je – nastranu što to čine vrhovi etnopartija – i jedan od članova državnog predsjedništva, lider HDZ-a. Na Upitnik ćemo, obeća čovjek, odgovoriti i prije zadanoga roka. A time, razumije se, i stvoriti pretpostavke za otvaranje pregovora.

Bože sreće da je tako. Svatko ozbiljan, to nije tajna, znade da je hadezeov prvak na obećanjima dosta darežljiv – i da mu ih, temeljem dosadašnjeg iskustva dakako, ne treba uzimati previše za ozbiljno. A stvarnost je, nažalost, drugačija. Bojim se, još konkretnije, da će vrijeme slijedećih šest mjeseci, u kojemu se mora odgovoriti na nekoliko tisuća pitanja, pokazati kako je još jednom širen lažni optimizam – i kako je sa samog vrha državne piramide narod još jednom slagan.

A što onda? Koga bi se, ne uspije li se, tada moglo optuživati? Što ja znam. Narod bi rekao, to samo dragi Bog zna. Krivnja bi se, recimo, mogla svaljivati na tzv. mehanizam koordinacije. A što je to? Ni to se ne zna bez Svevišnjega. Jer, u pitanju je rješenje koje je dogovoreno u najužim etnopartijskim kuhinjama – i za čiju suštinu ni danas, ovih dana to priznade i jedna od državnih parlamentarki, ne znaju čak ni njihove partijske, kamo li strukture opozicijskih partija, o zakonodavnoj vlasti i građanima ove zemlje da se i ne govori.

Što, recimo, ako se taj mehanizam, koliko sutra pokaže nefunkcionirajućim? Hoće li zbog toga biti kriva EU? Ne vjerujem. Nije realno. A tko, onda, može biti?

Što se mene tiče, samo su dvije adrese. Ne treba, recimo, čuditi ako se odgovornost svali na službe koje su za odgovore na pitanja i zadužene – a u prilog tome se može navesti masa razloga. Ne iskoristi li se, pak, to, ostaje samo još jedno – krivi su oni drugi, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, ovisno o tome tko od političkih bogova razloge neuspjeha objašnjava. Zašto? Pa, zato jer je to oprobani recept koji se koristi već četvrt vijeka – i što je svaki put upalio kao da je iskorišten prvi put.

Bilo da se posegne za jednim ili drugim, svejedno, razlog je, uvjeren sam, na sasvim drugoj strani – da europski standardi ne odgovaraju vladajućoj bulumenti. Onima, dakle, koji nastupaju kao bogomdani u ime Hrvata, ali i onima koji to isto čine u ime Srba ili Bošnjaka.

Zašto? Pa, da ne duljim, jer europski standardi znače i funkcioniranje pravne države. A nje nema bez ispunjavanja standarda iz, recimo, poglavlja 23. i 24., koji osiguravaju sve što državu postavlja na zdrave noge – nezavisno pravosuđe, eliminaciju korupcije, suzbijanje organizirana kriminala, borbu protiv diskriminacije, da ne nabrajam više.

Kome to smeta? Građanima ove zemlje? Ne. A i zašto bi? Jer, oni sigurno priželjkuju da i sami budu građani EU. Pa, gdje je onda problem? Pošteno govoreći, tamo gdje su i kočnice europskomu putu – među kriminalcima u vlasti. Jer, zeleno svjetlo EU znači i europske standarde. A gdje su oni, kriminalci završavaju na isti način – u zatvorima. Našima se, mislim na kriminalce u vlasti, očito, tamo ne završava. A samo je jedan put da, makar i privremeno – jer, ne vjerujem da će ići do u beskonačnost – to i onemoguće. Da blokiraju standarde koji ih stjeruju uza zid. A jedna od stepenica na tom putu je i ovih dana dobiveni upitnik.

Prema tome, ne histerizirajte. Jer, ništa se neće dogoditi – šest mjeseci će proletjeti, upitnik, bez obzira što nas uvjeravaju u suprotno, neće biti popunjen. Ali, preživjeti će se. Uostalom, tu je i slijedećih šest mjeseci, pa i šest dodatnih – sve dok oni procijene da je kriminal kojeg počiniše otišao u zastaru. Nakon toga, blago nama, eto nam i slavlja zbog upitnika – uz dodatak, doduše, do okončanja pregovora će proteći još čitave rijeke vode. Jer, njihov okončanje ne žele oni isti koji i sve ovo do sada koče – kriminalci, oni u vlasti, i to od dna do vrha piramide.

Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić/Dnevni list

 

 

Ostavi Komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Potrebna polja su označena *

*

3 × 3 =

Scroll na vrh