Naslovna > SPECIJAL > ALEKSANDAR NIKOLIĆ Giovanni je lakmus papir za čitanje duša svih nas koji nismo Giovanni
ALEKSANDAR NIKOLIĆ Giovanni je lakmus papir za čitanje duša svih nas koji nismo Giovanni

ALEKSANDAR NIKOLIĆ Giovanni je lakmus papir za čitanje duša svih nas koji nismo Giovanni

U režiji Aleksandra Nikolića, gosta iz Srbije, 23. travnja na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo bit će izveden Mozartov “Don Giovani”.Bit će to prva premijera operne predstave nakon tri godine u Operi Narodnog pozorišta Sarajevo. “Don Giovanni“ je opera u dva čina kojom će dirigirari Dario Vučić, dok podjelu čine Marko Kalajanović, Leonardo Šarić, Ivica Šarić, Aida Čorbadžić, Amir Saračević, Jasmin Bašić, Ileš Bečei, Adema Pljevljak-Krehić, Katarina Kikić, Denis Isaković, Ivan Šarić, Nedim Bašić te Melisa Hajrulahović-Tomić.
Aleksandar Nikolić rođen je 1983. godine. Diplomirao je pozorišnu i radio režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, gdje je trenutno na doktorskom studiju, u oblasti audiovizualnih umjetnosti. Studirao je i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu, kao i Industrijski dizajn (Beogradska politehnika). Stručno se usavršavao u Brecii (Italija), Hannoveru (Njemačka) i Solunu (Grčka). Od sezone 2009./2010. angažiran je u Operi Narodnog pozorišta u Beogradu kao redatelj na održavanju i obnavljanju tekućeg repertoara. Od školske godine 2015./2016. docent je na Institutu za umjetničku igru u Beogradu, predmet “Komparativna režija”. U razgovoru za Dnevni list, Aleksandar Nikolić govori o operi “Don Giovanni” u Narodnom pozorištu Sarajevo, o moralu i društvu.

Prvo pitanje neizbježno: tko je don Giovanni, kakav je on na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo?
– Nije nikada lako odgovoriti na pitanje tko je don Giovanni. Kada rješavamo taj kompleksan logički/operski zadatak s mnogo nepoznatih, moramo krenuti od jedine činjenice koja nam je poznata, a ona je: “To smo svi mi koji nismo don Giovanni i zašto nam je on tako intrigantan?”. Giovanni publiku uzbuđuje već vjekovima – ta publika se mijenja, evoluira, a on je postojano intrigantan. Svako vrijeme ima svog Giovannija, zato smo i odlučili da publici umjesto muzejskog eksponata i lekcije o Mozartu ponudimo ono što je zapravo kompozitor sam želio: duhovit i zastrašujući ogled o životu. Ogled o nama danas i ovdje. Ogled o našim strastima, strahovima, opsesijama, niskostima… Giovanni je ustvari lakmus papir za čitanje duša svih nas koji nismo Giovanni.
Giovanni je prije svega šarmantan i neodoljivo nam ulijeva nadu da baš uz njega možemo da živimo “la dolce vita” fantaziju.

Koja je njegova osobina po kojoj ste najviše istraživali – zavodnik, otpadnik, razvratnik, rušitelj morala…?
– Iako su zavodnik, razvratnik, drznik najčešće polazne točke u većini tumačenja Giovannija, mi smatramo da to nikako nije ispravno. Mozart i da Ponte su odabrali naslov:“Il dissoluto punito ossia il Don Giovanni“ („Kažnjeni otpadnik odnosno Don Giovanni“). Ako uzmemo u obzir njihove uzbudljive privatne i umjetničke biografije (što je neodvojivo jedno od drugoga), kao i njihov duboki humor, istovremeno filozofski i lakrdijaški, razumjet ćemo da je „otpadnik“ u naslovu dato s dosta ironije. I genijalni kompozitor i genijalni libretist su bili svojevrsni otpadnici. Samo je ozbiljno pitanje od čega je don Giovanni otpadak. Od homogene smeše anđela, ili od homogene smeše uzornih ljudi, ili od homogene smeše nevinih i naivnih. Mi prije zastupamo gledište da je on otpadnik od smetljišta sujetnih, samozaljubljenih ljudskih bubašvaba, ljubomornih, osvetoljubivih, okrutnih, veoma ambicioznih i pretencioznih… a vjerojatno najprije malenih i jeftinih bića. Smijemo li se pogledati u ogledalo i reći sebi da možda jesmo takvi? Ostali likovi u operi, odnosno razne dona Elvire, dona Anne, Zerline, Mazetti, don Ottaviji, Leporelli… svi oni ne mogu da se pogledaju u ogledalo. Neprijatan im je vlastiti odraz koji im Giovanni pokazuje. Kada to shvate, prvo rješavaju da ga proglase otpadnikom, a onda da ga kao svjedoka njihove niskosti unište. Naš Giovanni ne odlazi u pakao kao u ostalim čitanjima djela- ove malene ljudske bubašvabe mu presude svojom rukom na kraju predstave.

Biti otpadnik danas – što kažete, je li, na neki način, i hrabrost i drskost?
– Smatram da je veća drskost biti konformist nego otpadnik. Biti otpadnik je uvijek velika hrabrost. Mi ćemo vidjeti na kraju predstave kako najšarmantniji, najkarizmatičniji otpadnik biva propušten kroz mašinu za mljevenje mesa od strane mediokriteta, odnosno od strane svih ostalih koji se nisu usudili da „otpadnu“ i iskreno žive svoje živote. Nitko od brojnih likova koji defiliraju scenom se ne usuđuje da otpadne od osrednjosti i koprcaju se dugo i sporo u vlastitoj mizeriji.
Giovanni se usudio da „otpadne“ i „živi“, ali samo toliko dugo dok njegova sloboda nije počela da biva neprijatno raskrinkavajuća za ostale. Nije lažna drevna izreka: „Visokim smrčama vjetrovi vrhove lome“.

Koliko će vaš “Giovanni” raskrinkati današnji lažni moral društva, njegovu dvoličnost, bogatstvo ispod čije je površine duboko siromaštvo, ne samo ekonomsko?
– U onoj mjeri u kojoj je svaki gledatelj spreman da zaviri u sebe i radi na sebi. Vjerujem da je naš veliki adut humor. Ta božanstvena osobina ljudskih bića je i terapeutska i oslobađajuća. Ona nam pomaže da lako progutamo gorki lijek koji nam može spasiti život. Vjerujem u introspekciju kao najbolju metodu duhovnog napretka našeg duhovnog bića. Vjerujem u neprijatne samospoznaje, kao i njihovo prihvaćanje i rad na sebi. „Unizi se da bi se uzvisio.“! Ne budimo kao egoistične i lažljive dona Anne ili dona Elvire! Ne ubijmo našeg neprijatnog Giovannija, već mu recimo hvala što nam je pokazao što treba da promijenimo kod sebe!

Kako su tekle pripreme s ansamblom Narodnog pozorišta Sarajevo, jeste li zadovoljni uvjetima u kojima se ova opera postavlja?
– Smatram da je Sarajevska opera izvela pravi podvig.
Poznajući kompleksnost ovog dJela i na koji je način ono bilo realizIRalo u mnogim drugim znamenitim i manje znamenitim operskim kućama na raznim točkams na svijetu, tvrdim da Sarajevo treba biti preponosno na ljude koji su ovdje ponikli, procvjetali i dali plodove. Mi se nemamo čega stidjeti. Vokalana i glumačka superiornost, zatim talent, rad, šarm i scenska uzbudljivost ovog ansambla su prvoklasni. Oni stoje u proporciji s predivnim ljudskim osobinama, dirljivom skromnošću i zanosnim poletom u radu. Svaki redatelj se može smatrati sretnim kada mu ovakav ansambl dođe u ruke. To je prvoklasna glina od koje se vajaju snovi i upozorenja za publiku. Dozvolit ću sebi da budem privatan: iz Sarajeva ću ponijeti retke i najljepše uspomene.

Ova opera postavlja se i u sklopu obilježavanja 70 godina Opere Narodnog pozorišta Sarajevo. Koliko je opera živa u današnjem društvu?
– Volio bih da razbijemo tabu o smrti opere. To je potpuno netočna tvrdnja koju nam veoma vješto podmeću tvorci lake zabave i smeća čiju evoluciju (u svom relativno kratkom životu) mogu da pratim od „Boljeg života“ do „Farme“, realityja i drugih pornografskih uvreda za razum kojima smo svjedoci danas. Kako smo dozvolili da nas ubijede da nam je to jedina životna opcija? Kako smo dozvolili da nas ubijede da sve ostalo umire, a da reality i slično smeće cvjetaju? Pomjerite se samo par stotina kilometara i nećete moći kupiti kartu za opersku predstavu za sljedećih deset mjeseci. U svijetu su operske predstave pune, uvijek i do posljednjeg mjesta. Ljudi u dvorane ulaze sa strahopoštovanjem, a izlaze duboko dirnuti i zaljubljeni. Međutim, budimo iskreni prema sebi: jesmo li uložili dovoljno truda da napunimo naše opere u regiji? Jesmo li uposlili najbolje pjevače, dirigente, redatelje koje imamo? Pobjegnu li naši najveći talenti u svijet da bi se spasili ponižavajućeg života na rubu egzistencije ili pakla nedobivenih šansi ili uzaludnog rada? Drago mi je što sam u Sarajevu na ovome projektu svjedok nečeg potpuno drugačijeg. Vjerujem da ovaj ansambli ima snage da razbije predrasude o „smrti opere“.

Koliki je izazov, a i odgovornost, postaviti na scenu NPS-a jedno od najvećih glazbenih djela ikad skladanih?
– Što je veće naše poznavanje remek-djela i što je dublje naše shvaćanje njega to je jasnija kolosalnost zadatka koji je pred nama, i to je nekada vrlo obeshrabrujuće. Na sreću, proporcionalni rast uzbuđenja remek-djelom i strast da se na njemu radi rastu s dubinom spoznaje. Prisutni su elementi fatalne zaljubljenosti u kojoj mnogo riskiramo.
S druge strane- raditi na velikoj sceni jednog nacionalnog teatra s najbrojnijim ansamblom opere (nas je nekoliko stotina na sceni, iza scene, u orkestarkoj rupi i radionicama) je velika odgovornost. On podrazumijeva rad sa najreperzentativnijim uposlenicima na polju visoke umjetnosti jedne zemlje.
Stjecajem okolnosti, ali i zahvaljujući specifičnim afinitetma, moja karijera se posljednjih sedam godina neprestano kreće na tim poljima: najveća djela svjetske baštine s najbrojnijim operskim ansamblima nacionalnih kuća. Možda je neobično, ali ja se tu najbolje osjećam, najbolje funkcioniram u tim okolnostima, takva djela i takvi mnogoljudni ansambli me najviše inspiriraju i najbolji su poligon za stvaranje umjetnosti koja mi je uzbudljiva.
Ako operski redatelj ima sreću da dobije i ovakav ansambl… onda samo može da uživa i radi sa zanosom.

Koliko je ustvari sam tekst Vama kao autoru, umjetniku, bio inspirativan? Što ste novo otkrivali u procesu rada?
– Svatko tko voli operu sanja o nekom svom „Don Giovanniju“ cijelog života. Ipak, tek kada se stvarno uhvatite u koštac s predstavom, počinjete da spoznajete dubinu djela.
Za mene je najveće otkriće bilo upravo to da o kvalitetu otpatka, odnosno otpadnika trebam suditi tek nakon što sam dobro analizirao i promislio od čega je otpao.

Podnaslov opere je “La dolce vita”. Zašto?
– To je naš ironični podnaslov koji se odnosi na mnogo što, ne samo na to što smo radnju transponovali u kasne pedesete na Mediteranu. Podnaslov se odnosi i na Giovannijev slatki život sa gorkim krajem, kao i na kiseli život Giovannijevih antagonista koji oni sve vrijeme pokušavaju prodati za nešto mnogo slađe. Tu je također i nedosanjani san o pravom „slatkom životu“ koji se antagonisti ne usuđuju da ostvare, a tako bi željeli.

Vjerujete li da će ova opera imati dug života? Ima li nade da je vidi i publika u drugim gradovima BiH, pa i regije?
– Da je riječ samo o mom djelu, ne bih se usudio da odgovorim na ovo pitanje, ne samo iz pristojnosti i obzira, već iz osnovne zdravorazumne suzdržanosti da procjenjujem nešto što sam tek stvorio. Ipak, pošto je ovdje u pitanju zajednički rad nas nekoliko stotina, gdje sam kao umjetnički rukovodilac bio i mentor i organizator… ne oklijevam da tvrdim da je rad mog ansambla izvanredan i da će ga publika voljeti. On je pitak i lak za konzumiranje, ali je istovremeno neizmjerno dubok na nivou ideja, kao i veoma viruaozan na nivou izvedbe.
Visoka umjetnost koju stvaraju pravi umjetnici je očaravajuća i otključava sva srca. Nema onog tko nije zastao pred Partenonom, ili kome nije ušla u uši Oda radosti. Sarajevska opera je u jedinstvu i ljubavi stvorila nešto što će otključati sva srca.

Piše: Andrijana Copf

Ostavi Komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Potrebna polja su označena *

*

9 + 4 =

Scroll na vrh