Naslovna > STIL ŽIVOTA > Od 1971. “Zlatka Vuković” je počela koračati u cipelama od sedam milja
Od 1971. “Zlatka Vuković” je počela koračati u cipelama od sedam milja

Od 1971. “Zlatka Vuković” je počela koračati u cipelama od sedam milja

Vesna Šunjić rođena je u Mostaru, 1941. Sa stipendijom Pamučne industrije “Đuro Salaj” iz Mostara, odlazi na studij u Ljubljanu, gdje 1966. stiče diplomu univ. dipl. ing. tekstilne tehnologije.
Za Zdravka Šunjića, uglednog mostarskog liječnika, udala se nakon završene druge godine studija. Kćerku Marselu rodila je 26. prosinca 1963., a sina Olju u siječnju 1968. U veljači 1966. prijavila se na posao u Pamučnoj industriji “Đuro Salaj” u Mostaru. Školske godine 1966./67. radila je i u mostarskoj Gimnaziji. Nakon teksta o kadrovskoj politici firme, objavljenog u fabričkom listu u lipnju 1971., pod naslovom “Kuda ide Đuro Salaj”, bila je izložena ogromnom pritisku. Iako su joj kasnije svi čestitali, dala je otkaz na mjesto direktorice marketinga u PI “Đuro Salaj”, što je bio šok za sve. Ne i za nju: rekla je da će napraviti svoju fabriku. Bilo su to počeci Modne konfekcije “Zlatka Vuković”. Taj početak nije bio ni lagan ni jednostavan. I dok je radila u ateljeu od samo 24 četvorna metra, maštala je o fabrikama “koje će se graditi tamo gdje krave sada pasu”. Imala je samo 28 godina kada je kao član delegacije BiH bila kod Tita, u svibnju 1969. Taj je posjet bio važan jer je dogovorila s članovima drugih delegacija da umjesto karanfila za jubileje i praznike kupuju maramice, s obrubljenim karanfilom. Tako su ih za manje od pola godine prodali više od 30.000… Vesna Šunjić otkriva do sada nepoznate detalje…

Jeste li uopće mogli pretpostavljati kakav Vas napor čeka i jeste li vjerovali u Vaše snove o fabrikama na ledinama?
Što se tiče napora, indijski filozof i Nobelovac Tagora će Vam odgovoriti umjesto mene: … “Sanjao sam da bi život trebao biti radost. Probudio sam se i shvatio da je život napor. Radio sam i uvidio da je u naporu radost.”
A o mojim snovima o fabrici… A što bi bio život bez snova!? U našem životu svako iskustvo, svaki naš odnos je ogledalo misaonog procesa koji se odvija u nama. Ako slijedimo zakone prirode, sve što je veliko od najmanjeg  je nastalo… Tako i Kućna radinost. Dugo, dugo nisam mogla da uz Kućnu radinost povežem ime Zlatke Vuković. Jednostavno zato što ta mala “prčvara” po kojoj smo se nas nekolike “motale” još to nije bila zaslužila. To sam govorila i tada i danas s velikim poštovanjem, bez ikakve patetike za koju inače mislim da je samo poza lišena iskrenih emocija.

Poslije posjete Bijelom dvoru, kako je izgledao povratak u Mostar?
I tako, poslije posjete Bijelom dvoru i povratku iz Beograda, čekao me je novi dan. Prvo je došao moj tata kao na kafu, ustvari po moju fotografiju s Titom, Jovankom i članovima delegacije, i odnio je da se okviri kod Glibe staklara, ali ipak s glavnim ciljem da se tobože onako usput pokaže svojim kafanskim drugarima. Tu u Cernici, nasuprot staklarske radnje, nalazila se kafana mjesne zajednice, takozvana “Fronta”, sastajalište svih penzionera koji su nešto u svom bivšem životu u gradu predstavljali, pa i onih mlađih koji se pripremaju da dobiju taj status. Sudeći po svjetskim temama koje su se tu danima raspredale, od Kine, Japana, Amerike, Evropa koja  je “totalna trofa”…, a pritom ignorišući gradsku politiku koja “ni o čemu pojma nema”, i “ko joj dade vlast”, s pravom bismo mogli pomisliti da su te naše “Fronte” bile i kolijevke prvoj ideji globalizacije planete. Ali po njihovom kroju kada će i Engleska i Amerika biti zemlja “proleterska”… Na njihovu sreću, većina njih nije dočekala 92. i 93. godine prošlog nam stoljeća, pa da vide “kuda ode njihov brod”, kad su im onako zdušno sve po planu i potrebama prigrlile djecu i unuke sve one “mrske kapitalističke zemlje od Engleske i Norveške, pa  čak i Amerike”.
U predahu od velikih tema, bacivši pogled i na moju fotografiju… – uz komentare da se ranije nije moglo lako “banuti” kod Tite – bio je samo još jedan dokaz da je sve to danas nekako “olabavilo”, a i bilo je nekih procjena, ali da se više dodvore mome tati nego iz svog ubjeđenja “da eto ode Vesna i u visoku politiku”. A oni nisu znali da sam ja već u krilu djede po majčinoj strani, koji je proveo četiri godine u ruskom zarobljeništvu kad je krvario za Cara Franju i monarhiju, pelcovana i od “motike i od visoke politike”.
U Opštinskom komitetu, prepričavajući o posjeti Bijelom dvoru, onako uzgred sam spomenula da sam stvorila lijepe kontakte i dogovorila se s nekim drugaricama i drugovima da za buduće jubileje i praznike u svojim kolektivima i ustanovama umjesto cvjetova – karanfila poklanjaju naše maramice, lijepe, bijele, obrubljene bijelom čipkom i naštampanim karanfilom. Za manje od pola godine prodali smo više od trideset hiljada tih maramica. “Velik korak za mene, a još uvijek mali za ‘Zlatku Vuković’”! Kad je o tom čuo Osman Pirija nije se ljutio, jer je iduće godine prodao 22 miliona karanfila po bijelom svijetu. Holanđani su se tada pitali pa gdje je taj Mostar!? Više se ne pitaju, jer danas nema groba bez njihova cvjeta.

Približilo se vrijeme Vašeg povratka u matičnu fabriku. Kako je funkcionirala onda “Kućna radinost”?
Približavalo se vrijeme kraja moga “isposuđenog mandata”. Dvije godine su brzo prošle. I onda, opet nazad otkud sam došla. U “Đuru Salaj”. Za “Kućnu radinost”, bez obzira što je imala tri reprezentativno uređena prostora  i već fizionomiju firme koja obećava, nije bilo kandidata na “waiting” listi (listi čekanja). Jedno vrijeme sam svaki dan poslijepodne i do kasno u noći provodila u Kućnoj radinosti. To je bilo čudo jedno kako je nekoliko praktično dječaka i djevojčica, naravno s gospođom Fridom, sve pedantno i predano izvršavalo zadatke koje sam im ostavljala da urade dok me nema, a sve iz straha da se ne ugasne plamen kojim smo s mukom zapalili. I to je tako trajalo sve do onog dana “D” kad mi se ipak učinilo da “veliko zna biti i malo”, da ću svoju kreativnost više moći realizirati u malim magazama načičkanim oko Starog mosta, nego u velikim fabričkim halama. Znala sam da uspjeh ne dolazi preko noći i da polako raste s vremenom, neprimjetno poput stabla. I tako od 1971. godine “Zlatka Vuković” je počela koračati u cipelama od sedam milja.

Ne znam jesam li u pravu, ali već vidim da Vam je bolje krenulo. Jer već “Kućnu radinost” nazivate pravim imenom?
U pravu ste. U međuvremenu smo dobili od “Gradskog stambenog preduzeća” još jedan prostor u bivšim magazama “Dokić, Bilić, Peško”. To je onaj prostor što još uvijek danas sablasno zjapi na ulici Maršala Tita. Na osnovu programa o  zapošljavanju radnika dobili smo nešto sredstava za obuku istih i nešto za nove industrijske “Bagatove” mašine, proizvedene po japanskoj licenci “Necchi”. Glavni dio novca bio je iz kredita dobivenog od Privredne Banke Mostara. Uskoro se završavala adaptacija prostora, montiraju se i nove šivaće mašine, useljavat će se i novih 46 radnica, krenut će i obuka, a u mene glava puna ideja i planova, a tržište – “fatamorgana”.   Najviše sam i strahovala zbog  kredita. Za razliku od danas, kriteriji po kojima su se odobravali bili su veoma zahtjevni, kontrola nad njihovom realizacijom još veća, a neispunjavanje preuzetih obaveza, odnosno redovna otplata tretirana je kao krivično djelo. Velika greška je da novonastale države nisu prihvatile i one moralne i vrijednosne kriterije koje su već u bivšoj zemlji bile dostignute. Vjerovatno bi ovakvog neodgovornog ponašanja rukovodnih ljudi u bankama bilo daleko manje. Pokvareni bankari u sprezi s korumpiranom politikom skupo naplaćuju svoj patriotizam i iz prevelike ljubavi prema domovini, a i straha da im je netko ne oduzme, paranoično je trpaju u svoje džepove. Neka je uvijek pri ruci.
I zato bilo kakvo upoređenje s bivšom zemljom jedan broj, naročito onih estradnih političara, koji jedan dan na TV-u nešto “bubnu” s namjerom da se i sutradan mogu pojaviti kao za popravku prethodnog izrečenog – i tako unedogled dok se ne priviknemo i ne prihvatimo ih, kao što smo prihvatili i reklamu “Krave Milke”  – svako upoređenje s bivšom zemljom smatraju “atakom” na njihovu pamet. Svjesni su da su na svim prostorima bivše zemlje prouzrokovali ekonomski cunami, onda sve drukčije misleće etiketiraju kao “jugonostalgičare”, što im je dobar povod za ideološko prepucavanje i iscrpljivanje, a ujedno i vlastito preživljavanje.
Kad bi sve netko i pritiskao da se opet ujedinimo, ovakve kakve sam upoznala ove posljednje tri decenije, bez obzira o kojem se dijelu države radi, bolje dalje jedni od drugih. Nema slatkih ni bezgrješnog začeća na ovim našim prostorima. Ali čovjek žali uvijek za onim što je bilo dobro. I to dobro treba da se vidi i ako se može da se i primijeni. Putovala sam i živjela u svijetu i sposobna sam da selektivno i objektivno rasuđujem. Još u ranim svojim godinama odbijala sam da mi stavljaju naočale s ružičastim staklima.

Što je po Vašem mišljenju prouzrokovalo ovakvo ponašanje danas?  
Klima. Globalno zatopljeno. Čovjek je kvarljiva roba i na toploti se brzo kvari. Šalim se, to je iz jedne ruske anegdote: na pitanje zašto imaju logore u Sibiru na bijelim ledenim prostranstvima s temperaturom – 40 stupnjeva Celzijevih, odgovorili su: “Zbog ljudske prirode”. Ti logori nisu produkt Staljinova režima, premda ih je on, monstrum, sigurno najviše koristio. Postojali su otkad postoji Rusija. A lično mislim da je klica pohlepe zarazila svu planetu. “Salto morale” je mnogo opasniji nego “Salto mortale”.

Kako ste dočekali nove radnike?
Za doček novih radnika uglancali smo sve prostorije.  Nove mašine poredane sve “po koncu” blistale su. Zavjese u nježno žutoj boji prekrile su ogromne staklene izloge, pa i ako nisu mogle da budu veća zaštita od sunca, ipak “umjetnički” dojam je postignut.  Ružica, radnica iz moje prve ekipe, najviše je zavidjela na novom stroju za krojenje.  Podsjetila me eto kako je “još juče” onaj grubi debeli keper za radna odijela namijenjena radnicima “Hidroelektrane” krojila makazama, koje nam je možda poklonio salon za pedikiranje. Pokazivala mi je i žuljeve na rukama, koji još ponekad i krvare…
Sjetila sam se i tih odijela i dana kad su me pozvali da hitno dođem na sastanak u “Hidroelektrane”. Po boji i zvuku glasa mislila sam u najmanju ruku da brana puca i da bi trebalo da preuzmem ulogu onog dječaka Hansa iz “Legende Kinderdijka” i svojim prstom prepriječim curenje vode.  Problem je bio još veći. Odijela su bila nikakva. Ibro Imamović, generalni direktor, bio je direktor posebnoga kalibra  i visokih kriterija. Mostar mu je brzo postao pretijesan, pa se uskoro preselio u Zagreb. Za moju turneju za iskanje donacija za “Kućnu radinost” on je bio posljednja stanica.  Umjesto novca predložio je da se sašiju odijela za radnike, parafrazirajući japansku poslovicu da: … ako čovjeku daš ribu nahranit će se jednom, a kad ga naučiš ribarenju hranit će se sam cijeli život. Em što su radnici izražavali nezadovoljstvo, pokazivali zaista loše sašivena odijela, i on, da bi ih umirio, pridodao mi je muci …“Pa kako su mogle da ovako Vaše radnice loše sašiju?” … Odgovorila sam kratko: “Nisu dobile ribu, pa nisu mogle ni ribariti.” Kad danas gledam te radnike, ne samo ovdje kod nas nego i u Sloveniji, kako se vuku po gradilištima i kako mjesecima ne primaju plaće, kako im ruše ljudsko dostojanstvo, oprostite mi za moju “jugonostalgiju”. Sad bi im dobro došlo i ono naše odijelo, pa i ako su rukavi uglavljeni i okrenuti prema gore. Čak i u Sloveniji nikada nije bilo više gladnih ljudi nego što je danas.  I tako, obilazeći sve te prostorije, u pratnji Esadine, Fride, Olgice, Ružice, Bebe i još bezbroj žena – vanjskih saradnica, pratila me je i Hajrija, sedamnaestogodišnja radnica zadužena za “red i čistoću” i za ljubav, kako bi ona usput dodala. Gojena je bez majke koja je umrla odmah poslije njezina rođenja. Bez obzira što su joj otac i pomajka, ugledni i čestiti ljudi, poklanjali i ljubav i pažnju, ali sve to nije bilo dovoljno – kako kaže narodna… koga majčino krilo ne zagrije, taj se “nikad ne ugrije”. Hajrija je svojim pogledom iznuđivala da je na svakom koraku hvalim, što sam naravno i činila. I tako zadovoljni sa svim što je urađeno, naručili smo ćevapčiće i kokte. Meni je ispao ćevapčić na pod i zgrabim ga i prinesem ustima, i Hajrija pokuša da me zaustavi, a ja joj onako punih usta odgovorim… “Nema veze, ti si tako sve dobro očistila da se i ćevap s poda može jesti”. Kad mi je umrla kćerka Marsela, došla mi je. Obradovala sam se, iako vrijeme za radovanje nije bilo.
U kratkom periodu stvoreno je jezgro koje je bilo sposobno da svoj entuzijazam, odnos prema radu prenese i na druge. Radno vrijeme u “Zlatki Vuković” nije postojalo. Radilo se po cijeli dan. Za dolazak i obuku radnika nisam se puno brinula. Ko je god želio mogao je da dođe, da provjeri svoje sposobnosti, da sam osjeti da li mu ta naša sredina i tempo rada odgovaraju. Imali smo program rada kroz koji je svaki radnik morao proći i normu koju je svaki radnik na kraju obuke morao ispuniti.  Jedni su sami odlazili, druge, koji nisu zadovoljili naše kriterije nismo primali, a najbolji su ostajali.
Iako prostori nisu predstavljali jednu optimalnu tehnološku cjelinu, jer su bili locirani na pet različitih pozicija, na suprotnim stranama  glavne i najprometnije ulice u gradu, ipak nevjerovatni radni elan i motivacije radnika kompenzirali su sve te nedostatke. Znalo se, što bi kazali, i malo odrijemati na trotoaru dok se neko auto ne bi zaustavilo i dozvolilo da se pretrči preko ceste, bez obzira koliko je tko natovaren. Pri tome svemu brinuli smo o urednosti kako radnog tako i okolnog prostora, i zato su nas često isticali i hvalili kao primjer.
Ipak mislim da je najbolje svjedočanstvo tog jednog perioda vidljivo iz teksta “Žena je ženi učitelj” što je nekad davne1972. godine o nama napisao Krehić Ćamil, dopisnik “Vjesnika” i “Arene” iz Mostara. Ovo je i sjećanje na njega koji je te godine poginuo u saobraćajnoj nesreći kod Čapljine. Dvije godine poslije sašila sam prelijepu matursku haljinu za njegovu kćerku. Evo i nekih dijelova toga teksta:
“Sada je stalno zaposleno 57 žena, a 150 ih radi kod svojih kuća na ‘sic’. Osim dva radnika muškarca, svi su zaposleni žene. Mlade i lijepe, a odjeću što je proizvode unose u svaki detalj dio sebe, svoje mladosti i ljepote. Na naukovanje je primljen jedan kompletan  razred od 30 učenica mostarske škole učenika u privredi”. Razgovarali smo i sa dvjema ženama koje već rade “na sic”.  “Vasvija ima zaposlenog muža i tri odrasla sina: da ne radim, ne bih mogla djecu školovati. A ovako sam kupila automobil i šivaći stroj”.   “Tetka Ana, kako je zove direktorica Vesna, ima 65 godina. Živi sa kćeri studenticom od 800 dinara penzije. Radeći kod kuće zaradi još 500 – 600 dinara”.
“Ružica Lovrić, mlada Vesnina učenica, došla je u preduzeće sa četiri razreda osnovne škole. Vesna kaže da je izrazit talenat. “Pristojno zarađujem. Ušteđevinom sam kupila fiću”. Osim kreiranja modela, prodajom robe  i drugih poslova Vesna se bavi obukom manekena. Već je obrazovala skupinu lijepih djevojaka: Cica, Olivera, Jasna, Danijela i mala Marsela. Među njima je i ljepotica Marija Gigović koja je 1969. godine bila Miss Bosne i Hercegovine. Igrala je u filmu “Devetnaest djevojaka i jedan mornar”.

Zašto se te djevojke nisu bavile više manekenstvom?
Po svojim kvalitetama bile su čak iznad mnogih onih koje su dolazile iz Zagreba, Beograda i Ljubljane. Ali, nažalost, mali gradovi su kao i žene. Uvijek se moraju dokazivati. Ljubljana, Zagreb i Beograd su bili gradovi gdje je modna scena bila veoma razigrana. Te djevojke, manekenke, bile su popularnije od filmskih glumica. Bile su veoma angažirane. Naše djevojke su vezane za Mostar. Živjeti u Mostaru, a uspjeti u tim gradovima, bilo je teško i nerealno. Danijela je studirala pravo, danas je sudija. U mladosti me je podsjećala na Catherine Deneuve. Nije imala ni velikog interesa, više je dolazila na moju molbu, nego što je osjećala potrebu za manekenstvom. Olivera je bila dobra  radnica, radila je kod nas u krojačnici. Visoka, lijepa plavokosa djevojka. Kad je god trebalo da se proba neki model, odmah je uskakala. S Jasnom je isti slučaj kao s Danijelom. Sjećam je se kao tihe, lijepe, nježne i samozatajne djevojke. Cica je bila izuzetno markantna, imala je stil, gracioznost, fotografi iz Beograda smatrali su da ima svjetski “look”. Ali bila je zaljubljena i nije je ništa interesiralo. Marija Gigović bila je Miss 1969. godine, igrala je u filmu “Devetnaest djevojaka i jedan mornar” i bila je na tečaju kod Irene Uhl, u to vrijeme najpoznatije zagrebačke manekenke. Marija također poput Cice nije pokazivala neke velike ambicije, također je bila zaljubljena i sjećam se dobro početka revije u hotel Neretvi, nigdje nema Marije, panika, svi je tražimo, a ona čeka da se ispeče riba dole u kuhinji i da kroz prozor doda nekom svom mladiću. Možda one i nisu bile krive, možda sam i ja zaboravila da im kažem što je nekad davno kazala Madam de Steel “Ljubav je ženin život, a epizoda u životu muškarca”.
Eto, to su moja sjećanja na jednu vrlo simpatičnu ekipu, naravno tu je bilo mostarskih talentovanih mladih fotografa. Kao što sam ranije kazala, svi su bili dragocjeni kamenčići u stvaranju jednog mozaika. (U idućem broju ‘Specijala’ u subotu, 5. travnja, kako je tržište fatamorgene postalo realna stvarnost za daljne proširenje)

Piše: Andrijana Copf

1 Star2 Stars3 Stars4 Stars5 Stars (Nema ocjena)
Loading ... Loading ...

Ostavi Komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Potrebna polja su označena *

*

seven − five =

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

Scroll na vrh